ZVONKO MAKOVIĆ
likovni kritičar

PRIZORI BEZ ZNAČAJA: CRNO
(Fotografije Borisa Cvjetanovića)

Kada je početkom osamdesetih godina počeo objavljivati fotografije u studentskim i omladinskim novinama i časopisima, ime Borisa Cvjetanovića vrlo brzo se izdvojilo od brojnih i, što je osobito važno, vrlo kvalitetnih mladih fotografa. Izdvojilo se stoga što su njegove fotografije na minimalan, ali ipak jasno prepoznatljiv način odudarale od fotografa generacije koja će ostati zapamćena kao "Poletova generacija fotografa". Nije se samo s formalnog aspekta Cvjetanović mogao lako uočiti i izdvojiti, nego je to osobito postizao zbog upečatljivih i iznimno dojmljivih prizora. Mene su osobito privlačile ove fotografije jer su me podsjećale na meni najdraže autore, na Eugenea Atgeta, Walkera Evansa i Diane Arbus, ali isto tako što su upućivale na jednu važnu činjenicu, a ta je da Cvjetanović ni po čemu nije odavao osobine eklektika ili nekog obrazovanog sljedbenika dobrog ukusa, već je iz svake snimke na upečatljiv način izbijala njegova snažna autorska ličnost.

Crno bijele fotografije, s prizorima za koje se nipošto neće pogriješiti ukoliko ih se jednostavno nazove crnima, bile bi opće značajke Borisovih fotografija i tih ranih godina i ovih sadašnjih nastalih punih dvadeset godina kasnije. Zapravo u Cvjetanovićevoj umjetnosti neke mijene ili, ne daj Bože evolucija, tako su neprimjetni i tako sekundarni da ih nije potrebno posebno ni isticati.

U mladosti je njegovo crnilo bilo možda samo radikalnije i izravnije, dok danas ono ne gubi na intenzitetu i samo je izrečeno na posredniji način. Serija fotografija na kojima su prikazani ljudi koji, poput štakora, žive pod zemljom u šahtovima i kanalima gradskog toplovoda, ili ona jednostavno nazvana "Mesnička 6", po adresi u najstrožem središtu Zagreba na kojoj u stravičnim uvjetima žive starci prema kojima se Beckettovi likovi doimaju poput pristojnih malograđana punih profinjena optimizma, to su možda najupečatljivija djela "ranog Cvjetanovića". Danas on snima "prizore bez značaja": jednostavne i banalne motive koji svojom običnošću otkrivaju bizarnost što izaziva bol. Sve su to, dakako, crno bijele fotografije.

Boja, po Cvjetanovićevu shvaćanju, unosi nov element koji narušava tektoniku odnosa što ga fotograf uspostavlja sa svojim motivom. Sužen na crno-bijeli registar on može svu koncentraciju sabiti upravo na prvotni impuls otkriven u isječku stvarnosti koji će zahvatiti njegova kamera. I to je to. Jednostavna i krajnje moralna logika. Tuga i melankolija koje zrače iz brojnih snimaka skromnih enterijera ili vrtova, opustjelih plaža i ulica rijetko će na čijoj fotografiji biti prepoznate s tolikom izravnošću kao što su to na fotografijama Borisa Cvjetanovića. On nije brbljav, on ništa ne razvodnjava niti poantu traži u metafori i simbolu. Njemu je moraliziranje podjednako strano kao i snishodljivost. Jednostavno rečeno, njemu je stalo do istine, ali one pisane malim slovom. Konačno, pravi život se i sastoji iz malih stvari.