ALEKSANDAR BANČIĆ

FRANCO BATTIATO: GOMMALACCA

Mercury - 1998.

Uvijek se govorilo da na mladima svijet ostaje, no gledajući na stanje današnje rock scene vidimo da najveće osvježenje donose glazbenici koji su svoje karijere započeli davnih šezdesetih ili sedamdesetih. Sjetimo se samo Davida Bowiea, Briana Enoa, Laurie Anderson, Holgera Czukaya, Petera Gabriela, Davida Sylviana, Billa Nelsona, Roberta Frippa i njegovih King Crimson (koji bi se, uostalom, trebali još jednom inkarnirati ove jeseni). Franco Battiato jedna je od takvih ličnosti, koje su obilježile tri desetljeća talijanske rock glazbe i uvijek se razvijale kako bi pokazivale put mladima. To je jedan od razloga zašto se kod mladih rock glazbenika ime Franca Battiata zamjenjuje epitetom "Il maestro".

Battiato se nije nikada previše vezivao za talijansku tradiciju u onom smislu kako su to činili (i još uvijek čine) ostali talijanski kantautori. Veze su bile jače s arapskom kulturom, onom kulturom koja ga je okruživala još od rođenja u sunčanoj Cataniji. To ne znači da nije nikada pjevao o Italiji, naprotiv, upotrebljavajući arapsku filozofiju, kulturu i mistiku istoka Battiato je pjevao o sebi o njegovom viđenju Sicilije i Italije (sjetimo se "Giubbe Rosse" ili "Povera Italia").

Jedna od prekretnica u njegovoj karijeri bio je početak suradnje s filozofom Manliom Sgalambrom 1995.g.Te godine izlazi "L'ombrello e la macchina da cucire" na kojem Sgalambro potpisuje sve tekstove. Ova suradnja traje i do današnjih dana, pa su i na "Gommalacca" prisutni tekstovi sicilijanskog filozofa. Za razliku od ostalih albuma na kojem je prisutan Sgalambro, "Gommalacca" je album pjesama. Po prvi put tekstovi su prilagođeni glazbi pa je zato možda album slušljiviji od ranijih radova. Tematike su raznovrsne; od halucinacija u pjesmi "Shock in my town", vođenja ljubavi u prekrasnoj "La preda"("…lasciati andare fino ad arrivare all'estasi con me."), do pjesama o prekinutim ljubavnim vezama ("Auto da fé" i "Quello che fu"). "Casta Diva" biografska je pjesma koja govori o slavnoj sopranistici Mariji Callas (čiji je samplirani glas upotrebljen u pjesmi) i uz već spomenutu "La preda" i "E' stato molto bello" predstavlja prozračnu i laganu stranu albuma. Onaj drugi, teži, filozofski dio može se čuti u pjesmama poput "Il ballo del potere", "Il mantello e la spiga" i "Vite parallele". Pjesma s kojom završava "Gommalacca", "Shakleton" svojim se oblikom i atmosferom direktno vezuje s prijašnjim radovima Franca Battiata i Manlia Sgalambra. To je osmominutna epopeja o kapetanu Shakletonu koja svojim dugim, instrumentalnim dijelom zbog specifičnog ritma može nekoga podsjetiti na britansku techno grupu Underworld. Cijeli album je prošaran utjecajima nove rock glazbe mješajući samplove i "teške" gitare, bubnjeve i programirane ritmove.

Franco Battiato je bio i ostao glazbenik koji jednim okom gleda u smjeru klasične glazbe (napisao je nekoliko opera i orkestralnih djela, između ostalih: "Gilgamesh" i "Messa Arcaica") dok s drugim ne gubi iz vida dostignuća popularne glazbe. Još jedan dokaz tome jesu i glazbenici koji su svirali na ovom albumu i dali mu svojim izvedbama svježi zvuk devedesetih. To su mladi glazbenici, članovi novih talijanskih rock grupa; Morgan i Marco Pancaldi iz Bluvertigo, Ru Catania i Madaski iz Africa Unite i Ginevra Di Marco iz C.S.I.

Jedina šteta u svemu tome je što "Gommalacca" neće brzo stići u hrvatske CD shopove- ako uopće stigne :-(