IRIDES ZOVIĆ

HRVATSKE GRAMATIKE

Hrvatski jezik formirao se na križanju utjecaja Istoka i Zapada pod utjecajem europskih velikih središta, različitih kulturnih tradicija i zapisan je trima pismima. Veliku važnost za hrvatski jezik ima oblikovanje hrvatske nacionalne svijesti. Oblikovanje hrvatske kolektivne svijesti ili hrvatska etnogeneza bila je stoljećima usporavana oprekama regionalno-domovinskim i to je problem koji je dugo stajao na putu jezičnog jedinstva i izgradnji zajedničkog jezika.

Traganje za jedinstvenim hrvatskim književnim jezikom, potrebom njegova ujednačavanja, izradom hrvatske gramatike rješava Pažanin Bartol Kašić. Godine 1604. objavljena je u Rimu prva hrvatska tiskana gramatika naslovljena Institutiones linguae illyriccae, libri duo, a predstavlja i temeljni početni napor na području hrvatskog jezikoslovlja. Osnova joj je čakavska, ali s dosta štokavskih elemenata. Proputovavši mnoge naše krajeve Bartol Kašić dolazi do spoznaje da je štokavsko narječje najraširenije i da bi ono bilo najprikaladnija osnova za jedinstveni hrvatski književni jezik..

Do pojave nove gramatike prošle su i 124 godine pa se izravno na Kašića nadovezuju mnogi jezikoslovci sve do Iliraca. Ardelio Della Bella 1728. godine uz svoj rječnik na talijanskom jeziku donosi i gramatiku "ilirskog" jezika koja se smatra najboljom gramatikom hrvatskog jezika u 18. stoljeću.

Ideje europskog prosvjetiteljstva ostvaruju brojne škole, pišu knjige namijenjene puku, pisanom rječju ustaju protiv predrasuda, praznovjerja, neukosti. Podiže se prosvjećenost, pismenost i opća kultura. Djela pisana štokavštinom imaju pučko obilježje, veliku popularnost u narodu. Zagrebački gradonačelnik i biskup Maksimilijan Vrhovac 1813. godine poziva svećenstvo na skupljanje narodnog blaga i ističe vrijednost "ilirskog" jezika. Razvija se i jezikoslovna aktivnost, samo u Slavoniji se pišu tri gramatike hrvatskog jezika, ona Blaža Tadijanovića, Matije Antuna Reljkovića i Marijana Lanosovića. Riječ je zapravo o gramatikama s rječnikom i raznovrsnim dodacima, a sadrže i primjere konverzije u različitim situacijama. No bez obzira kako se u literaturi navode, kao rječnici ili kao gramatike, ta djela su uistinu gramatičko-leksikografska djela.

U doba Napoleona u Hrvatskoj su objavljene dvije gramatike u kojima je jezična norma različita. Francesco Maria Appendini je kao Talijan živio u Dubrovniku i na poticaj Augusta Marmonta, vojvode od Dubrovnika, napisao je gramatiku i dao svoje viđenje ilirskog jezika. Po njemu u slavenskoj porodici postoji ruski, poljski, češki i ilirski dijalekt. Gramatika Šime Starčevića Ričoslovnica ima druge osnove, temelji se na ličkim ikavskim štokavskim govorima. Posebno je značajna i po tome što je prva hrvatska gramatika pisana hrvatskim jezikom. Tada nastaju i poznati rječnici Stulićev i Voltićev, te prijevod Svetog Pisma Matije Petra Katančića.

Sve je to poslužilo podlogom Ljudevitu Gaju da se opredijeli za zajednički hrvatski književni jezik na štokavskoj osnovi i u krajevima gdje štokavštine nije bilo, u Zagrebu, u kajkavskoj Hrvatskoj. Tako se već 1832. godine grof Janko Drašković odlučuje za štokavsku ijekavicu "želeći dokazati da mi narodnog jezika imademo, u kojem sve moguće izreći jest."

Pojava "Osnove slovnice slavjanske narečja ilirskoga" Vjekoslava Babukića stoji na početku burnog razdoblja i snažno je djelovala na ostale gramatičare polovicom 19. stoljeća, a svi su osim Mažuranića slabo poznati. Vjekoslav Babukić postaje prvi profesor na katedri za hrvatski jezik i to tek 1845. godine zaključkom na Hrvatskom saboru."Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike" jezikovno je djelo Antuna Mažuranića nastalo na osnovi postavki ilirskog preporoda i onoga što je zastupala kasnije Zagrebačka filološka škola.

Hrvatski književni jezik utemeljen na novoštokavskoj istočnohercegovačkoj ijekavštini normiran je 1899. godine pojavom Maretićeve "Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika" koja je izgrađena na osnovi djela V. Karadžića, Đ. Daničića, M. Milićevića i zapravo je osnovom svima ostalim školskim gramatikama.

Unitarizam u jeziku posebice pokreće 1913. godine Ivan Skerlić, s težnjom stvaranja jedinstvenog književnog jezika za Hrvate i Srbe. Hrvatski pisci razočarani hegemonijom velikosrpstva i imperijalizmom politike Beograda vraćaju se ijekavštini.

Na temelju Novosadskog dogovora 1960. godine izlazi zajednički "Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika" s pravopisnim rječnikom, a 1967. godine počinje izlaziti "Rječnik hrvatskosrpskog književnog jezika".

Gramatika trojice autora I. Brabeca, M. Hraste i S. Živkovića od 1952. do 1970. godine izašla je u devet izdanja i u nekoliko dijelova.Izdanje priređeno za srednje škole objavljeno je uz dodatak dijalektološke karte, pregleda staroslavenskih oblika i povijesti hrvatskoga i srpskoga književnog jezika.

Unatoč protivljenju vlasti i zabrani da postanu školski udžbenici, autori Stjepko Težak i Stjepan Babić objavljuju 1973. godine "Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika".

Novija lingvistička motrišta u hrvatsku gramatiku uvode mlađi filolozi 1979. godine.To su uz Slavka Pavešića pisci "Priručne gramatike hrvatskoga književnog jezika" Eugenija Barić, Mijo Lončarić, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Mirko Peti, Vesna Zečević i Marija Znika. Drugo izdanje ove gramatike neznatno je izmjenjeno i iz naslova knjige ispušten je atribut priručna, jer djelo premašuje svoju priručničku funkciju.

Godine 1986. autor Stjepan Babić donosi nam djelo Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, a iste godine Radoslav Katičić Sintaksu hrvatskoga književnoga jezika. Pregled hrvatske jezične povijesti poglavito je opisan u djelu grupe autora u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti 1991. godine pod naslovom Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnoga jezika.

Brojni su filolozi starije, srednje i mlađe generacije prošli putem otkrivanja naše "zasute baštine" na tragu onih istina koje nam se otkrivaju, pokazuju, darivaju. Put razvitka hrvatskog književnog jezika i njegovog usustavljivanja u gramatici, usko je vezan uz sazrijevanje hrvatske nacionalne svijesti i podjednako je trnovit kao i put hrvatske državotvornosti. Zahvaljujući najistaknutijim dosad spomenutim, ali i ostalim filolozima i njihovom požrtvovnom radu danas imamo normiran standardni hrvatski jezik.