ELENA ULJANČIĆ-VEKIĆ
kustos vježbenik
Zavičajni muzej Poreštine

HERALDIKA ILI GRBOSLOVLJE OPĆENITO

U uvodnom dijelu ovog teksta koji ukratko i zgusnuto namjerava ocrtati glavne tijekove razvoja heraldike, valja istaći da se u zadnjem desetljeću zamjećuje zapaženiji i manje sporadični interes za proučavanje ove pomoćne povijesne znanosti. Produkcija tekstova na tu temu svake je godine sve raznolikija i bogatija novim spoznajama. U nastanku su i razni projekti kojima se kani popisati sve postojeće grbove na tlu Hrvatske, kako bi se objedinili u jedinstvenu publikaciju.

U donjem tekstu navodim samo najopćenitije podatke o heraldici koji imaju svrhu mlade istraživače potaknuti na rad.

Odmah na početku treba navesti da je heraldika disciplina koja s nizom ostalih (arhivistika, diplomatika, paleografija, numizmatika, kronologija, sfragistika…) spada u pomoćne povijesne znanosti i oduvijek predstavlja atraktivno polje istraživanja koje u širem smislu proučava grbove s više aspekata, kao likovna ostvarenja i kao značajne političke segmente, dok se u užem smislu, bavi proučavanjem podrijetla grbova, pravilima za njihovo sastavljanje i njihovim povijesnim značajem (od njihove prve pojave 11. st. do danas).

Pojava grbova i razvoj heraldike

Riječ heraldika proizlazi od njem. riječi Herald ili Herold. Tim se izrazom u srednjem vijeku nazivao niži službenik i glasnik feudalne gospode koji je u službenim vladarevim cerimonijama prozivao plemiće ili prelate po rangovima (staležima). U tom razdoblju ta je hijerarhija bila jako rigorozna, a uloga Heralda bila je relevantna u društvu gdje su svi, osim rijetkih vladara, bili nepismeni. Hrvati su preuzeli riječ GRB od njemačkog Erbe, što u prijevodu znači nasljedstvo.

Prvotni razvoj grbova usko je vezan uz 1. križarski rat (1099. god.), kada se grbovi po prvi puta pojavljuju i to na štitovima, šljemovima i zastavama ratnika koji su se borili u Svetoj zemlji, u ime velikih europskih vladara i feudalaca. Isprva su, kako bi se razlikovali od vojnika drugih feudalaca ili vladara, na odorama isticali križeve u raznim bojama. Kasnije se javljaju apstraktni grafički motivi (grbovi) koji ubrzo postaju trajni identifikacijski biljezi (trajna i nasljedna obilježja) vladara i feudalaca.

Do početka 13. st. pravo na isticanje grbova imali su, osim vladara, plemići i velikaši općenito. Od početka 13. stoljeća grb je bio prihvaćen i od nižih plemića, seljaka, građana, gradova, cehova, trgovišta, bratovština i crkvenih dostojanstvenika.

U 13. st. dodjela grba postaje isključivo pravo vladara, ozakonjeno posebnom poveljom zvanom grbovnicom. Te su se povelje nazivale i ARMALES (armali = oružje, štit, napadačko-obrambeno oružje). U toj se prilici često dodjeljivalo i plemstvo. Najstariji armal ili grbovnica potječe iz 1338. godine. Ove su se povelje pisale na jednom ili više listova pergamene a u sredini je bio oslikan grb. U 17. st. armali postaju pravcate knjige koje se za vrijeme Austro-Ugarske vladavine znakovito razrađuju (navodi se porijeklo, relevantni preci, zasluge i staležno obilježje pojedinca).

Kod nas se grbovi najprije pojavljuju u primorskim gradovima pod utjecajem talijanskih manira dok u zemljama sjeverne Hrvatske sastavljaju pod mađarskim i austrijskim. Grbovi su doprli i do Bosne zahvaljujući utjecaju članova obitelji Kotromanić.

Razvoj i elementi grba

Grbovi su se isticali na najrazličitim objektima likovne umjetnosti i umjetničkog obrta, od pečata, novca, medalja, preko pokućstva, tapeta, vaza, pribora za jelo, do kočija, epitafa, zastava, podsjetnica, portreta i slično.

Njihova funkcija nije bila samo dekorativna, čisto likovnog karaktera, već je to bila i oznaka ili svojevrstan potpis vlasnika, darovatelja, protektora ili patrona.

Grb se ponajprije sastojao samo od štita, a u drugoj polovici 13. stoljeća nadvisuje ga kaciga i nakit iz kojeg viri plašt.

Tada je grb dobio svoje osnovne elemente: štit, kacigu s nakitom i plašt. Likovi koji okružuju grb: čuvari grba, zastori, redovi, gesla i bojni povici, te zastave, nisu njegovi esencijalni dijelovi. Likovi u štitu mogu biti: geometrijske diobe štita i naravni likovi. Naravni su likovi svi oni koji ne pripadaju redu geometrijske diobe (živi likovi, elementi nebeske pojave, mitološka bića i umjetni likovi).

Kaciga s nakitom drugi je sastavni dio potpunog grba. Uvijek se nalazi nad štitom. U znakove čina (ranga) i dostojanstva spadaju krune (carska, kraljevska, vojvodska, kneževska, grofovska, barunska i plemićka); šeširi (duždevski, bereti velikaša..); crkvena pokrivala glave (papinska tijara, mitra, šeširi kardinalski, nadbiskupski, biskupski i nižih crkvenih dostojanstvenika). Svi su ti znakovi postavljeni nad potpunim grbom ili katkad nadomještaju kacigu s nakitom i plaštevima.

Pod blazoniranjem (od franc. blason = grbovni štit) podrazumijeva se opis cijelog grba po točno utvrđenim pravilima. Hrvatsku heraldičku terminologiju prvi je počeo znanstveno izgrađivati Pavao Ritter Vitezović (1652.-1713.).

U heraldici je pravilno to što je heraldički skladno, a ta pravilnost ovisi o sredini u kojoj su grbovi usvojeni. Kada se gleda pravilnost ili ljepota grba onda se gleda iz heraldičkog, a ne likovnog aspekta. Umjetnička ljepota može biti vrlo velika, no to ne znači da takva mora biti i heraldička.

Pri sastavljanju grbova postoji osnovno pravilo kojeg se treba pridržavati, a to je da niti jedan grb ne smije biti sličan drugome, a svaki je plemić mogao imati samo jedan grb. Osnovne boje koje se koriste u heraldici su: zlatna ili srebrna (zbog skupoće mogu biti zamjenjene bijelom), crvena, zelena, crna i modra ili plava.

Vrela za proučavanje heraldike

U Zavičajnom muzeju Poreštine svima je dostupan zamjetan knjižni fond koji tretira ovu temu. Nezamislivo je nabrajati bibliografske jedinice, a da se ne započne knjigom Bartola Zmajića: Heraldika, Genealogija, Veksilologija, rječnik heraldičkog nazivlja, Zagreb 1996. g. Ovo drugo dopunjeno i prošireno izdanje ilustrirano prekrasnim crtežima, koncizno i ni malo disperzivno prikazuje osnovno poimanje heraldike. Nakon toga, bitno je navesti drugu knjigu hrvatske produkcije, pobliže, katalog zbirke Hrvatskog povijesnog muzeja i rezultat dugogodišnjeg rada Vlaste Brajković: Grbovi, grbovnice rodoslovlja, Zagreb 1995. g. U istraživanju, posebice hrvatskih grbova, može također pomoći knjiga Ive Banca, Grbovi biljezi identiteta, Zagreb 1991. g., koja je dostupna u porečkoj Gradskoj knjižnici.

Kao stranu literaturu, izdvojila bih nekolicinu osnovnih knjiga i to posebice onu Arthura Charlesa Fox-Daviesa: A Complete Guide to Heraldry, Gramercy iz 1909. godine, izdanje 1993. g., zatim knjigu G. Guelfija Camajanija, Dizionario araldico, Milano 1921. g., i onu Petera Spurriera: The Heraldic Art - Source Book, Blanford 1997. g.