VJEKOSLAV VIERDA, dipl. iur.
ravnatelj Zavoda za obnovu Dubrovnika

HOTELSKA KUĆA U KULTURNOM TURIZMU  I. dio

Kulturni turizam je dio sveukupnog turizma i najčešće se zajedno s gradskim turizmom spominje kao jedan od najvažnijih potencijala selektivne ponude u Hrvatskoj.

Ne ulazeći u dublju analizu i definiranje pojma kulture zadržat ćemo se na uobičajenom objašnjenju, a to je da je kultura sveukupnost postignuća prošlih i sadašnje generacije na određenom području, te sveukupnost svih vrsta odnosa na istom području. Vrlo je duhovito austrijski ministar gospodarstva prije neku godinu definirao austrijski turizam izjavivši da je austrijski turizam - Austrija. Parafrazirajući ovu izjavu mogli bismo reći da je hrvatski turizam - bolja Hrvatska. Naime, od početaka turizma svejedno radi li se o entuzijastima u turističkom mjestu ili profesionalcima u hotelskoj kući željelo se i uspijevalo biti bolji od općeg stanja u državi. Ne treba posebno dokazivati da su hoteli i hotelski kompleksi bili, a nažalost po lokalnu zajednicu i ostali, u najčešćem broju slučaja jedine oaze urednosti, čistoće i kultiviranog krajolika. I danas u Hrvatskoj hoteli ostavljaju znatno povoljniji dojam od ukupnog dojma Hrvatske sada i ovdje.

Dakle, nije sporno da su hotelijeri oduvijek imali osjećaj za problem kulture i u najvećem broju slučajeva bili su prvi u promicanju kulture ponašanja svojih djelatnika u odnosu na goste, kulturu okoliša i sl. S druge strane godinama je bio evidentan raskorak između službenih kulturnih institucija i, uvjetno rečeno, državnih nositelja kulturne ponude koji su i vrstu i način kulturne ponude u biti sveli na vlastitu projekciju onoga što su držali za potrebito i pučanstvu i turistima ne uključujući ili vrlo rijetko uključujući hotelske kuće u izradu programa. Hotelsku industriju držali su uglavnom za mecene koji će im, ako ne ukupno, ono barem u pretežitom dijelu financirati programe.

Ploveći na valovima uspijeha turizma niti jedna niti druga strana nisu nalazile prave izravne točke suradnje i eventualni nesporazum, a koji su izazivali uglavnom hotelijeri u želji da ne rasipaju svoja sredstva za programe koje ne doživljavaju kao programe koji im mogu pomoći u poboljšanju ukupne turističke ponude, razrješavali su se uglavnom telefonskim pozivom iz centra političke moći.

(R. Kosinožić)

Sve je to dovelo da mi nemamo ponudu kulturnog turizma, iako su nam u razgovorima o perspektivama hrvatskog turizma puna usta priče o izvanrednim mogućnostima u pogotovo u gradovima koji su na Listi svjetske baštine UNESCO-a (Dubrovniku, Splitu, Trogiru i Poreču) odnosno koji kandidiraju za istu Puli, Zadru i Šibeniku). Niti ovaj seminar nema namjeru uvjeriti bilo koga da je pretvaranje potencijala u realizaciju lako, a još manje uvjeriti hotelijere da oni imaju u tome posebnu ulogu. U želji da odmah na početku izbjegnemo sve nesporazume želimo naglasiti kako doživljavamo hotelsku industriju. Doživljavamo je kao turističku infrastrukturu dakle nešto što strahovito puno košta, nešto što je radno vrlo intezivno i nešto što podliježe izrazitoj osjetljivosti na vanjske čimbenike (financijske, političke, ekološke, trendovske i sl.). Kao i sva infrastrukura i hotelijerstvo traži ogromna ulaganja, a vraća ih sporo i u manjim iznosima nego neke druge djelatnosti. Drugim riječima hotelska industrija je podloga za postojanje turizma i pojednostavljeno rečeno to je privremeno sjedište turista u turističkoj destinaciji. Dakle, bez obzira o kakvom se turistu radi onog trenutka kad je ušao u hotelski objekt i dobio ono što mu je hotelska kuća ili posrednik ponudio poslovna zadaća hotelske kuće je izvršena i ostaje samo operativni ili tehnički dio posla koji je u pravilu bezprijekoran i zaposlenici hotelske kuće u skladu s kategorijom iste mogu i u stvarnosti ga i u pravilu obave na zadovoljavajući način.

Menagement hotelske kuće prije svega ima zadaću zaraditi novac i to na način da osigura takvu popunjenost kapaciteta koja garantira zaposlenost i osigurava pokrivanje troškova i eventualnu zaradu. U tom cilju menagement treba i poduzima takve korake koji osiguravaju maksimum, ali u osnovi samo maksimum u okviru hotelske kuće kao takve, ili drugim riječima oni nemaju niti prostora niti sredstava, a niti potrebe da budu kreatori ukupne turističke ponude jer im to i nije zadaća, a niti imaju za to sredstava. Onog momenta kad se hotelijer upusti u kreiranje ukupne ponude destinacije to nije znak da se želi nametnuti ostaloj turističkoj privredi i lokalnoj zajednici, nego je to najbolji znak da ostala turistička privreda, lokalna samouprava, turistička zajednica, a vjerovatno i ukupna država nisu obavili svoju zadaću do kraja ili što je još gore nisu je obavili na pravi način. Hotelijerima naime ne treba bolji termometar za mjerenje bolesti turizma - ima ga svaki hotelski menager svako jutro na svom radnom stolu u obliku izviješća o broju praznih soba.

U želji da izbjegnemo nesporazume naglašavamo da pitanje hotelske kuće u kulturnom turizmu vidimo kao nešto na što hotelska kuća može najmanje utjecati, a s druge strane skoro da je opće uvjerenje da ga na ovaj ili onaj način u fazi uspostavljanja treba platiti. Odmah da rečemo da plediramo samo na plaćanje onoga što doista ima i cijenu i logiku i da smo u osnovi protiv stvaranja uvjerenja da hotelijeri imaju obvezu platiti formiranje ponude destinacije, a pogotovo kad im se još pokušava oduzeti pravo na raspravu o svrsishodnosti ulaganja za koje se traži njihov novac.

(R. Kosinožić)