Kazalište

Print

_IGP3419_K10_25_11_2008.jpg

Porečko kazalište otvorilo je svoja vrata 10. prosinca 1887. godine pod nazivom «Teatro Comunale» (Općinsko kazalište), a 1901. godine je, nakon smrti skladatelja Giuseppea Verdija, preimenovano u Teatro Comunale «Verdi» - Parenzo. Ime Verdi ova će zgrada nositi do kraja Drugog svjetskog rata.

Kazalište je izgrađeno prema projektu tršćanskog arhitekta Domenica Pulghera (1837. - 1917.). Glavno pročelje ima gotovo pravilan oblik kvadrata. Vertikalno je podijeljeno na tri dijela, s dva uža bočna istaka koji pročelju daju dojam monumentalnosti, uglova naglašenih rustikalno obrađenim kamenjem i s tek po jednim uskim prozorom u donjem dijelu. Vrlo je naglašen kontrast ovih bočnih dijelova naspram središnjeg polja fasade, potpuno otvorenog velikim ostakljenim površinama, s naglašenom vertikalom središnjeg vijenca koji dijeli pročelje na prizemlje i kat. U prizemlju je središnji dio raščlanjen na tri velika lučna otvora, koje nose masivni stubovi pravokutnog presjeka. Gornji kat daje još izraženiji dojam lakoće, s elegantnim stupovima korintskih kapitela i velikim pravokutnim prozorskim otvorima, ukrašenima ornamentalnom kovanom ogradom u donjem dijelu. U gornjem dijelu pročelje završava arhitravom klasicističkih obilježja, posebno istaknutog na bočnim dijelovima. Iznad njega, u središnjem dijelu postavljen je kip muze s dva puta, koji u rukama drže kazališne maske.

U nekoliko navrata porečko je kazalište «dotjerivano», nadograđivano, restaurirano i instalacijski rekonstruirano. Desno je nadograđen bočni dio koji je pomalo je odudarao stilom od originalnog pročelja, s još više naglašenim eklekticističkim elementima u oblikovanju. Danas je arhitektonski uklopljen u glavno pročelje kazališta. Godine 1902. kazalište je cijelosti je osvijetljeno svijećnjacima i sigurnosnim svjetlima, 1907. godine ugrađen je plin, a 1910. godine postavljena je električna rasvjeta. Kazalište «Verdi» preuređeno je i ponovno otvoreno 19. studenog 1910. godine. Tada su rješavani sanitarni čvorovi i ulazno stepenište koje je prošireno po cijeloj dužini za čitavu širinu pročelja i opskrbljeno balustrima od bijelog kamena. Većih intervencija na zgradi nije bilo do 2006. godine kada je u potpunosti restaurirana.
 
Do kraja Drugog svjetskog rata u kazalištu su gostovale dramske kazališne družine i dramski amateri iz susjednih većih gradova - Pule i Trsta, a svoje su predstave davali i porečki dramski amateri. Iako je porečko kazalište kao institucija bilo prijavljeno za održavanje dramskih predstava, opera i opereta, osim spomenutog, tu se događala značajna glazbena koncertna djelatnost. Prevladavali su talijanski autori, a glavni interpreti su najčešće bili talijanski izvođači. Tu su se održavala i brojna tematska predavanja domaćih i inozemnih predavača. U karnevalskom razdoblju organizirali su se plesovi, najčešće pod maskama. Dvoranu kazališta koristila su i brojna gradska društva prilikom održavanja svojih skupština i sastanaka. Od 1910. godine u dvorani kazališta prikazivale su se i kino-predstave.

Nakon Drugog svjetskog rata kulturnu ponudu u gradu nudi kino «Zagreb» čiji se rad proširuje u kulturno-prosvjetnu djelatnost, pa se od 1. siječnja 1960. godine registrira ustanova u kulturi - Narodno sveučilište koje, pod izmijenjenim imenom - Pučko otvoreno učilište Poreč, ovdje djeluje i danas.