ZVONKO MAKOVIĆ
likovni kritičar

ALEM KORKUT

Već na prvi pogled objekti i instalacije Alema Korkuta upućuju na značenja koja su pomaknuta s njihove predmetne stvarnosti. Svako se djelo ukazuje kao privid, kao fragment neke otvorene priče koja nas istodobno i privlači, i ostavlja izvan svog prostora. Tvarnost i predmetnost ovih djela doživljavamo kao teritorij na kome se sabiru mnoge, i to heterogene silnice koje nećemo nikada dokraja spoznati. Ovom mladom umjetniku, zapravo, i nije krajnji cilj da mu djelo bude potpuno čitljivo. Intuicija i sklonost mistificiranju njemu su mnogo prihvatljivije mogućnosti, nego što je svođenje umjetnosti na konačan broj.

Formiran u doba kada su minimalna, konceptualna i siromašna umjetnost bile odavno valorizirane i priznate kao relevantne povijesne činjenice, Alem Korkut možda je sebe najviše pronašao u otklonima od pravila koja su uspostavili spomenuti pravci novije umjetnosti. Međutim, tu ipak nije riječ o epigonskom putovanju u kome se viđeno prisvaja i usklađuje. Alem Korkut itekako je svjestan onoga na što se referira i na prepoznatljiv način to nastoji ugraditi u novu cjelinu. Tako svako djelo postaje na neki način osobnim muzejom u kome se naslijeđene zalihe prenose i nastavljaju isijavati svoju prvotnu energiju u izmijenjenom kontekstu. Priča, povijest, mistifikacija, otvorenost i namjerna nedorečenost... to su elementi kojima ovaj umjetnik na vrlo dojmljiv način gradi svoje djelo. Istodobno to su mu sredstva kojima unosi stanoviti nemir, a kojima promatrača nastoji zbuniti. Tajnovitost i psihološka tenzija proizlaze ovdje iz činjenice da je riječ o nimalo neobičnim, gotovo neupadljivim predmetima koji izazivaju zabunu iz konteksta u kome se iznenada pojavljuju. Drveni stupovi, stupovi obloženi ispucanom glinom ili zaglađeni gipsom, debele kvadratne ploče od željeza, pečene gline ili olova, glinene kocke... tvore inventar koji bi u drugačijem postavu ostao anoniman i bez ikakvih emocionalnih rezonanci. No, upravo zbližavanjem izabranih predmeta i ugrađivanjem u prije fikcionalnu, nego smisaonu cjelinu, dolazi do efekata začudnosti.