dr. Zvonko Maković

NOVE SLIKE VATROSLAVA KULIŠA

Komentirajući svoje najnovije slike, manji dio kojih je prikazan na ovoj izložbi, Vatroslav Kuliš ističe kako svaka od njih "nosi u sebi nepokolebljivu ideju slikarstva kao male nepokorene oaze u moru racionalnoga sivila". Prevedeno na jednostavniji jezik to bi značilo da umjetnik slikanjem izražava osjećaj posvemašnje slobode. Slikanje postaje na neki način bijeg od banalnosti i krutosti svakodnevna života. Kako se, međutim, manifestiraju ti osjećaji? Kako izgledaju Kulišove slike? One su mahom jednakog, ili vrlo sličnog, pravilno proporcioniranog formata. Iz gustih, međusobno isprepletnih slojeva boje e pojavljuju se nikakve figure, štoviše niti asocijacije na figurativni svijet. Boja je samo boja: jedna priziva drugu, razgrađuje je u urasta nju. U svojem širenju poljem slike potezi boje u skladu su s formatom. Umjetnik ne želi narušavati tektoniku slike u njezinom elementarnom stanju: slike kao praznog predmeta. Jedan detalj upada u oči na ovim Kulišovim slikama: bojano polje ne poklapa se s formatom. Potezi se protežu izvan rubova i nastavljaju na širokim postranskim dijelovima koji tako ističu debljinu slijepog okvira na kome je napeto platno. Time kao da se želi naglasiti predmetnost slike: ona nije samo površina, već objekt prizmatičnog oblika. Upravo mi se taj moment čini osobito zanimljivim u novim djelima Vatroslava Kuliša.

U ranijim radovima čvrsta i sigurna gesta kao da se oslanjala na različita uporišta iz prepoznatljive, to će reći predmetne stvarnosti. U slikama su znale izbijati različite asocijacije, tako da su se iz spleta linija mogli nazirati najčešće elementi pejzaža: morski valovi, otoci, sunce na pučini. Istina, Kulišu nikada nije bila namjera opisivati ono što mu je bilo poticajem za slikanje. Prije da je promatrača prepuštao da sam vlastitom imaginacijom doslikava ono što mu je on ponudio. Stvarni sadržaj Kulišovih slika stoga nisu bili segmenti prirode koje bismo odgonetnuli, već čisti slikarski jezik, a to su boja i gesta.

Od najranijih dana ovaj slikar gajio je specifičan odnos prema gesti, potezu ruke u kome se koncentrirala sva njegova unutrašnja energija. Isto tako vjerovao je u moć boje koju je shvaćao kao zgusnutu, upravo žareću svjetlost. Kada danas kaže da njegove nove slike treba razumjeti kao svojevrsnu zonu apsolutne slikarske slobode, tu se izjavu i slike na koje se ona odnosi može razumjeti kao umjetnikovu mudrost stečenu vremenom i bogatim iskustvom. Kao svojevrsni resumé. Dakako da je isuviše rano donositi bilo kakve definitivne zaključke i vjerovati da će Kuliš odsada pa nadalje slikati u duhu slika koje pokazuje na ovoj svojoj izložbi. Vatroslav Kuliš isuviše je otvoren i znatiželjan, a njegova energija upravo zavidna. Stoga i treba vjerovati kako će i iskustvo što ga je stekao radeći na ovim slikama znati prilagoditi budućim i novim izazovima.