Boris VUČIĆ ŠNEPERGER, Zagreb

CRKVA SV. MARIJINA NAVJEŠTENJA U SVETVINČENTU (III)

Pročelje župne crkve

Po svojim karakteristikama trolisno je pročelje 2upne crkve izravan nastavak tipične venecijanske crkvene arhitekture kružnih trolisnih pročelja (npr. Codussijev San Michele in Isola) koja su se kao estetski predložak raširila u Veneciji, ali i na području njezina neposrednog utjecaja - na istočnoj obali Jadrana (npr. u Pagu, Dubrovniku, Hvaru, Šibeniku, Zadru, Osoru i Svetvinčentu).

U Istri se u 16. st. gradi relativno malo velikih sakralnih građevina: svetvinčentska župna crkva, crkva i samostan na Fratarskom (Verudskom) otoku pokraj Pule, novo pročelje crkve sv. Marije Magdalene u Mutvoranu, a i novi renesansni portal franjevačke crkve u Pazinu. U načelu su to jednostavne građevine, kvalitetno zidanih pročelja od kamenih blokova, gotovo uvijek trokutastog zabata.

Osim svetvinčentske župne crkve, u Istri nema više nijednog primjera trolisnog pročelja.

Izvorište trolisnih pročelja je Venecija." Osim na venecijanskom području, mnoštvo takvih proče1ja postoji i na crkvama duž istočne strane Jadrana. Za razliku od ostalih pročelja na Jadranskoj obali, svetvinčentsko djeluje vrlo jednostavno, gotovo bez ukrasa. Svetvinčentska crkva ima pročelje s trolisnim zabatom na kojemu se očituje venecijansko podrijetlo. Njezino glavno pročelje odiše "novim duhom" u venecijanskoj tradiciji i potpuno pripada tipu codussijevskih trolisnih pročelja "pokazujući malo ili gotovo ništa od venecijanske strasti za dekoracijom".

U usporedbi s dalmatinskim trolisnim primjerima, pročelje svetvinčentske crkve nema bitnijih dodirnih točaka s njima." Dalmatinske su crkve s takvim pročeljem'°, uz preuzetu osnovnu tipološku koncepciju, logične razvojne inačice trolisnog pročelja". Za njih je veliko značenje imala gradnja i dovršenje šibenske katedrale. Primjetna je srazmjerno velika količina ukrasa i dekoracija, potencirana odnosu provincije nasuprot izvorištu ideje. Stoga je moguće tvrditi da dalmatinske crkve nisu imale nikakav utjecaj na graditelja pročelja u Svetvinčentu, i da je ono izravno venecijanskog podrijetla.

Projektiranim dimenzijama trga najvjerojatnije je zadana i dimenzija crkvenog pročelja. Visina glavnog vijenca crkvenog pročelja u perspektivi istočne strane aga odgovara visini strehe niza jednokatnica na južnoj strani, a na sjevernoj strani odgovara visini kruništa kaštela (faza kaštela iz 1485. g.). Zadanim je dimenzijama bio podređen raspored elemenata crkvenog pročelja.

Osnovna je podjela pročelja jednostavna i primjetno je da osim vrlo korektno izvedenog zadatka nije uložen znatniji napor u projektiranje i inventivnost.'" Moguće je tvrditi da je to bio rutiniran i jednostavan posao za graditelja, prilagođen jednostavnosti sredine i zahtjev investitora (Morosinija). To je razumljivo ako se crkva promatra u svom stvarnom kontekstu: riječ je o provincijalnoj crkvi na privatnom posjedu koja se gradila privatnim kapitalom gotovo istodobno kad i ostali dio renesansnog kompleksa na trgu.

U odnosu prema osovini četiriju pročelnih polupilastra, "dvoetažno" pročelje vertikalno je podijeljeno na tri jednaka dijela. Nad bočnim trećinama zabat završava kao četvrtina kruga, a nad središnjim je dijelom zabat izveden polukružno. U bočnim poljima donjeg dijela pročelja napravljeni su uski visoki prozori s polukružnim nadvojem, a u sredini je postavljen tipični renesansni portal s polukružnom lunetom. Na samom vrhu polukružnoga, središnjeg dijela zabata uzdiže se palmeta kojoj je u donjem dijelu sa svake strane dodan po jedan stilizirani cvijet. "Cvjetovi" se nalaze i nad završetkom svih četiriju polupilastara. Zanimljivi su i medaljoni uklesani na dva centralna polupilastra, u donjoj zoni, što je također nedvojbeni znak venecijanske provenijence.

Pročelje pri tlu ima istaknutu bazu polupilastara, iako sama polja nemaju istaknuto podnožje. Svi su vijenci i rubni kamenovi profilirani, a kapiteli pilastara kombinacija su jonske volute s ehinusom ukrašenim trima ovulusima i vertikalnih konkavnih profila. Vrlo elegantni, izduženi prozori i rozeta profilirani su na način zakošenoga vanjskog brida prozorskog okvira.

Trodijelna podjela pročelja sukladna je podjeli unutrašnjeg prostora prema proporcionalnom načelu pravokutnika 3:5 (širina : dužina). Najdominantnija dimenzija pročelja jest osovinski razmak polu

pilastara postavljenih na jednakim udaljenostima A. Elementi jednaki trećini osnovne dužine označeni su sa a.

Dakle, ukupna je širina crkve: A/6 + 3A + A/6 ili a/2 + 3a + 3a +3a +a/2 .

Vertikalna osovina prozora na pročelju postavljena je na polovicu osnovne duzine A, odnosno na polovici osnog razmaka između polupilastara. Visina prozora jednaka je istom razmaku (A). Širina im je 1/3A, odnosno jednaka je manjoj dužini odnosno 1/10 širine crkve.°'

Druga, veća osnovna dužina jest svijetli razmak među polupilastrima (B). Druga, manja osnovna dužina (b=b/3) višestruko se ponavlja na sljedećim elementima:

- visina sokla ispod polupilastara iznosi 1/2 b

- širina i visina stope baze polupilastra jednaka je 1/2 b

- visina kapitela polupilastra (l/2b), zajedno s vijencem, jednaka je b - ukupna visina pročelja iznosi 11 1/2 b

- promjer rozete jest 3/2 b (ili 1/2 A).

Dimenzija svijetlog razmaka između pilastara B ujedno je i promjer polukružnog dijela zabata nad središnjim poljem.

Međusobni odnosi velikih i malih dimenzija pročelja, kao i elementi koji su prema tim dimenzijama postavljeni na pročelju, predočeni su na grafičkom prikazu u prilogu.

Širina vratnica ulaznog portala nije prilagođena nekoj od prije spomenutih dimenzija (A, B, a ili b), ali ne odudara potpuno od tog sustava. Naime, njihove se dimenzije također višekratno pojavljuju, i to kao:

- promjer polukružnog završetka središnjeg polja

- visina pilastara ulaznog portala (izuzimajući dodanu stopu baze)

- visina od vrha polukružne lunete nad portalom do glavnog vijenca. Svi elementi glavnog portala profilirani su i ornamentirani: dovraci su pilastri s profiliranom bazom i "palmetastim" korintskorenesansnim kapitelima. Iznad ravne i profilirane dvodijelne nadvratne grede nalazi se polukružna luneta. (Luneta osim ravnih profilacija ima i glatku profilaciju jonskog kimationa.)

Budući da su se ulazna vrata, tj. portali mogli naručiti neovisno o gradnji crkve, možda su te dimenzije slučajne.

Kapiteli pročelnih pilastara renesansna su varijanta jonskog kapitela s malim volutama povezanim ravnom trakom te ehinusom profiliranim kao jonski kimation s ornamentom ovulusa. Ispod njih je sedam konkavnih vertikalnih utora koji na vrhu završavaju polukružno. Na donjoj trećini utora u punoj su širini raspoređena konveksna ispupčenja. Iznad voluta nalazi se jaki abakus profiliran kimom. Između kapitela i vijenca dodan je proflirani impost sastavljen od tri elementa: konkavnih, konveksnih i ravnih profilacija, naizmjenično postavljenih.

Vijenac je također sastavljen od više elemenata, a na vrhu završava elementom sime. Na svetvinčentskoj su crkvi kapiteli, promatrani zajedno s impostom, izrađeni u omjeru 3 : 5, a sam kapitel čini kvadrat.

Rozeta je postavljena u osovini srednjega "prizemnog" polja, iznad ulaznog portala. Nalazi se na sjecištu dijagonala (pod kutom 45°) koje se protežu od unutarnjih bridova polupilastarskih bridova, iznad stopa, prema sjecištu pravaca unutarnjih strana polupilastara i linije vijenca iznad polupilastara. Tu su i središta kružnica zabata nad bočnim poljima, odnosno središta 1/4 kružnih bočnih dijelova zabata. Sve to daje dijagonalne vrhove kvadrata koji se može opisati nad zabatom. Nadalje, udaljenost od središta rozete do vrha središta pročelja, odnosno polukružnog dijela zabata iznosi točno dvije dužine A, itd. Središte rozete točno odgovara središtu kvadrata upisanoga između svijetlog razmaka središnjih polupilastara i razmaka od vrha portalne lunete do vijenca.

Jednostavna kružna rozeta postavljena je neposredno iznad portala, u prvu etažu, jer to uvjetuje predviđena razina brodnog stropa. U drugim primjerima iz tog doba rozeta je obično postavljena u polje druge etaže (zabat), iznad glavnog vijenca, npr. u crkvi S. Michele in Isola. U nekim je crkvama zbog skučenosti zabatnog prostora rozeta morala biti pomaknuta nadolje. Jedan od malobrojnih venecijanskih primjera tako nisko postavljene rozete jest crkva sv. Roka. Pročelje kapele Coleoni u Bergamu u sličnom je odnosu s obzirom na postavu rozete i glavnog portala.

Glavni ulaz župne crkve sv. Marijina navještenja ima oblik tipičnoga renesansnog portala na kojemu dva pilastra nose profilirani ravni nadvratnik i polukružni luk koji oblikuje lunetu. Takav portal imaju brojne crkve. U Istri portal takvog ob1ika imaju s1jedeći primjeri renesansne sakralne arhitekture: župna crkva u Mutvoranu, franjevačka crkva u Pazinu (glavni portal) i župna crkva u Svetvinčentu. Međusobnom usporedbom tih portala zapaža se niz sličnosti, ne samo po obliku, već i po načinu ukrašavanja pojedinih elemenata.

Pazinski je portal najjednostavnije dekoriran. U jednostavnim profilacijama pilastra, jednostavnosti kapitela i dvostrukom nadvratku, koji je profiliran samo u gornjoj zoni, osjeća se oblikovna suzdržanost koja je možda rezultat i naručiteljeva karaktera. To ne mogu poreći ni stilizirani cvjetni ukrasi postavljeni obostrano na polukružnoj arhivolti.

Portal svetvinčentske župne crkve ima određen broj raskošnije oblikovanih ornamenata. Pi1astri imaju bazu i s1oženiju profilaciju, bogatiji kapitel, a jednostruka nadvratna greda osim standardnih profilacija ima i red dentila.

Pilastri mutvoranskog portalasi slićno su dekorirani kao pilastri svetvinčentskog portala, polukružni nadvoj ima također red dentila i ravni nadvratak, a bočno i na vrhu ima stilizirane cvjetove i palmetu. Ima i najbogatije dekoriran kapitel - standardne ugaone volute na donjem dijelu spaja lepezasti element, dok su na gornjem dijelu spojene rebrastom trakom.

Kapiteli su inačica standardnoga renesansnog kapitela korintskog tipa. Zbog velike sličnosti kapitela i načina upotrebe profilacija na portalima mutvoranske, pazinske i svetvinčentske crkve može se naslutiti da ih je izradila ista radionica. To bi mogla biti neka klesarska radionica koja je djelovala u južnoj Istri, a dobivala je narudžbe i iz Pazinske grofovije. Sudeći prema kvaliteti portala, majstori te radionice školovali su se (ili čak djelovali) u Veneciji, na nekom tadašnjem gradilištu.

Narudžba iz Svetvinčenta bila je, čini se, malo opsežnija. Kapitelima portala župne crkve vrlo su slični i kapiteli svetvinčentske lože, pa se može ustvrditi da su nastali u istoj radionici poćetkom 16. st.