Zvane ČRNJA (1920-1991)

O DVOJEZIČNOSTI U ISTRI

Komisija koja priprema nacrt za novi statut rovinjske općine razmatra prijedlog da se cijeli teritorij današnje općine Rovinj proglasi dvojezičnim područjem. Ako se takvo stajalište prihvati, uskoro će na svim javnim i poslovniml institucijama širom Rovinjštine osvanuti i dvojezični natpisi - hrvatski i talijanski, što će biti samo vanjski znak da se cjelokupno kulturno biće te istarske komune službeno konstituira kao hrvatsko-ta1ijansko, odnosno talijansko-hrvatsko. Postoje i stanovite tendence da se to isto načelo i šire primijeni na teritoriju koji je do 1943. bio pod vlašću Italije. To znači da bi Istra, Rijeka i neki kvarnerski otoci u većem dije1u dobili status zajedničkog naciona1nog područja Hrvata i Talijana, u kojem bi se striktno provodio princip dvojezičnosti. Neki društveno-politički radnici u Istri, osobito predstavnici talijanske narodnosti, vide u tome jedinu garanciju za uspostavu prave i neograničene ravnopravnosti u tom dijelu Hrvatske.

Ali, zadržimo se na primjeru Rovinjštine.

Uz Rovinj koji je bio tradicionalno talijanski grad i uz Bale koje su također bile talijansko mjesto, današnju općinu Rovinj sačinjavaju i područja nekadašnjih isključivo hrvatskih općina - Kanfanara i Žminja. K tome tradicionalna hrvatsko-talijanska nacionalna granica na Rovnjštini nije nikada bila nejasna: na1azila se pred samim vratima Rovinja i oko nastanjenog područja Bala. Cijela ostala Rovinjština bila je u nacionalnom pogledu hrvatska, pa je takva ostala i do današnjih dana. Prema tome, na Rovinjštini do l945. i nije bi1o dvojezičnih područja. Svako od dva nacionah11 područja bilo je do te n1jcre kompaktno i kulturnohistorijski jednosmisleno, da teritorijalni odnosi između Hrvata i Talijana u tom kraju n1edu domaćim stanovništvom nisu nikada izazivali nesporazume.

Poslije oslobađanja, osobito u prvim godinama hladnog rata od kojega ni Istra nije mogla biti pošteđena, došlo je do znatnih promjena u nacionalnom sastavu Rovinja i Bala. Tadašnja talijanska vlada zalagala se za masovni odlazak istarskog stanovništva u Italiju čemu su znatno pridonosile i tadašnje opće prilike u Jugoslaviji, osobito u doba kad se Jugoslavija nalazila pod ekonomskom blokadom i u diplomatskoj izolaciji. Dakako, pridonijela je tome i ekspanzija unifikatorskih koncepcija, koje su vr1o razorno djelova1e na čitavu strukturu naciona1nih odnosa i nacionalne svijesti u Istri, pa i na položaj istarskih Talijana. Sve je to rezu1tiralo velikim smanjenjem broja Talijana, pa su pojedini potpuno i pretežno talijanski gradovi bitno izmijenili svoj tradicionalni nacionalni karakter. Od svih tih pojava najviše je bio pošteđen Rovinj, grad pučko-demokratskog mentaliteta i jake revolucionarne tradicije. Rovinj je oduvijek bio najtalijanskiji gradić u Istri, ali ne i talijanaški. Narod Rovinja (a i Bala) uvijek je živio u slozi i suradnji sa svojim susjedima. Drukčije su stvari stajale kad se radilo o porečkim i motovunskim lihvarima, veleposjednicima i trgovcima, ili o talijaniziranin1 Hrvatima koji su komp1eks svog porijekla kon1penzirali pojačanon1 šovinističkom mržnjom prema Hrvatima. Međutim, kad je riječ o Rovinju i Balama, treba imati pred očima ne samo njihovu naciona1nu prošlost nego i njihovo faktično nacionalno stanje danas, a danas su ta mjesta nastanjena miješanim stanovništvom među kojima Hrvati i Talijani sačinjavaju kompaktne većinske grupe. Iz svega ovoga proizlazi da su i Bale i Rovinj danas dvojezična područja. Sa stajališta nacionalne i kulturne samozaštite istarskih Talijana ta je činjenica nepovoljna, ah treba kazati i to, da su vakuumi nastali odlaskom Talijana jednako štetno djelovali i na život istarskih Hrvata, jer je depopulacijom zavičajnog stanovništva, bez obzira koje je ono narodnosti, privredni i društveni razvoj Istre zapao u teškoće koje ni do danas nisu otklonjene. Pogrešno je misliti da su odlaskom Talijana Hrvati u Istri išta dobili. Bilo je mjesta za sve. Prevladavši prolazne krize, danas smo u mogućnosti da u Istri izgrađujemo izvanredne i uzorne hrvatsko-talijanske odnose. Treba naglasiti da Istra nije pripojena Hrvatskoj osvajačkom agresijom nego oslobodilačkim ratom na osnovi nedvojbene historijske činjenice da su većinu njenog stanovništva sačinjavali Hrvati. Prema tome održavanje tradieiona1nog brojčanog omjera između Hrvata i Talijana ne bi nikada moglo dovesti u pitanje hrvatske... nacionalne interese u tom dijelu našeg državnog teritorija. Sve to treba posebno podvući da bi se shvatilo kako je u klimi današnje međunaciona1ne suradnje i ravnopravnosti, u klimi obuzdanih šovinizma, kad nacionalne razlike ne mogu više biti zapreka stvaralačkoj suradnji, odlaskom Talijana (a i većeg broja Hrvata) Istra izgubila dio svog ljudskog potencijala, i to baš onaj dio koji je imao najviše građanskog i civilizacijskog iskustva. Činjenica da su Rovinj i Bale izgubili karakter kompaktnih talijanskih naselja ne može biti predmet nacionalističkih domišljanja. Pošto je centralistički etatizam doživio historijski slom, ta činjenica ne osigurava nikome bilo kakvu prednost, jer brojčani omjer jedne endemične autohtone narodnosti nije mjerilo za utvrđivanje i poštivanje njenih nacionalnih prava. Ipak, osnovno polazište za konstituiranje današnje narodnosne politike na Rovinjštini ne mogu biti povijesna razmatranja, već prvenstveno današnja realnost, a ta realnost je takva da na teritoriju te općine karakter dvojezičnih naselja imaju samo Rovinj i Bale, dok su nekadašnje općine Kanfanar i Žminj zajedno sa Sošićima i Rovinjskim Selom potpuno sačuvale jednojezičnost. S obzirom da su nacionalni odnosi u svakom pogledu vrlo delikatna materija, to rea1no naciona1no stanje na području današnje općine Rovinj treba bezuvjetno poštivati. U sadašnjem našem društvu nitko nema zakonskih mogućnosti da administrativnim mjerama ili donošenjem propisa vrši nacionalno nasilje.

Ne treba ovom prilikom govoriti o stoljetnom nacionalnom određenju Žminjštine i Kanfanarštine. To su oduvijek bila kompaktna hrvatska područja, područja najtvrđeg narodnog otpora u najtežinm razdobljima naciona1ne povijesti. Žminj i Kanfanar bile su samostalne općine potpuno nezavisne od Rovinja i nikada u prošlosti nisu slijedile njegovu kulturnu i narodnosnu sudbinu. Bilo bi stoga neprirodno da se tadašnjim dekretima izmijeni tradiciona1na narodnosna bit tih dviju nekadašnjih hrvatskih općina koje su tek u naše doba ušle u sastav rovinjske komune. Mišljenja u rovinjskoj statutarnoj komisiji koja traže da se Žminjština i Kanfanarština proglase dvojezičnim područjima u najmanju ruku nelogična. Očito je, naime, da će pokušaj nametanja dvojezičnosti u Žminju i Kanfanaru izazvati otpore i nesporazume, a to je baš ono što se pod svaku cijenu mora izbjeći.

Treba naglasiti: između rovinjskih i balskih Talijana te žminjskih i kanfanarskih Hrvata nikada u prošlosti dobri odnosi nisu bili poremećeni, ali ono što se nikada nije zbilo, dogodit će se neizostavno ako društvene snage Rovinja ne odbiju prijedlog o kojem sada raspravlja statutarna komisija. Takav nepovoljni razvoj narodnih prilika u Istri moramo bezuvjetno spriječiti.

Izvan je dvojbe da u današnjem kulturnom i društvenom krugu Istre nisu do kraja objašnjeni suvremeni vidovi našeg naciona1nog pitanja.

Do ispravnih rješenja ne može se doći stvaranjem međunaciona1nih koktela, a još manje pokušajima da se jednom čvrsto izgrađenom nacionalnom organizmu u svrhu dvojne međunacionalne suradnje nametu i dvojna jezična ili naciona1na svojstva. U teoriji nacionalnog pitanja takve su koncepcije posve nepoznate.

I što da se radi?

Nema sumnje da je u Istri prijeko potrebno povesti konstruktivni dijalog o teoretsko-filozofskim i praktičnim vidovima naciona1nog pitanja. U kvalificiranim raspravama valjalo bi najzad nedvojbeno ustanoviti i argumentima povijesno- -filozofske prirode dokazati da os1obođeni nacionah1i osjećaji i Hrvata i Talijana nisu zapreka, nego preduvjet njihovoj stvaralačkoj suradnji u okvirima svake pojedine komune kao i u nadregionalnim prostorima. Treba istovremeno istražiti problem hrvatskoga i talijanskoga nacionalnog osjećaja u pojedinim istarskim sredinama, jer su razne nepovoljne okolnosti posljednjih decenija u mnogočemu utjecale da se i jedan i drugi osjećaj potisne. Nastale su duhovne praznine koje su pogodovale procesu odlaska stanovništva i zamiranju stvaralačkih inicijativa. Moramo se osloboditi starih fraza i do kraja spoznati istančani smisao stvari. Nacionalno biće nije samo temeljni prerogativ narodne samosvijesti i dostojanstva. Odbacivši romantičarske nacionalističke kategorije 19. stoljeća, naša suvremena napredna društvena misao prihvatila je povijesno iskustvo da se narodni suverenitet i narodna sloboda, a to znači i cjelokupna stvaralačka, pa i klasno determinirana dinamika društva, ne mogu izgrađivati ni izvan, ni iznad postojećih nacionalnosti. Istra neće moći iskoristiti svoje razvojne šanse ako se endemične duhovne snage u njoj do kraja ne oslobode i ne angažiraju svoj potencijal, a pod pojmom endemičnih duhovnih snaga mora se razumijevati ne samo istarsko hrvatstvo nego i nacionalno dostojanstvo istarskih Talijana.

Zahtjevi u rovinjskoj statutarnoj komisiji pokazuju da formula o dvojezičnosti u Istri još nije prilagođena našim današnjim pogledima na nacionalno pitanje. Dakako, potrebno je iznaći što djelotvornija sredstva radi zaštite manjinske narodnosti. U tom pogledu manjinskoj narodnosti treba pružiti najšire olakšice i privilegije, pa i takve s kojima se većinska narodnost objektivno ne može koristiti... Manjina mora biti privilegirana da bi izjednačila svoje šanse s većinom. Međutim, relativne prednosti što će ih uživati manjina ni u kom slučaju ne smiju dirnuti u kulturni i duhovni integritet drugog (svejedno da li većinskog ili manjinskog) narodnosnog bića, u njegovu osjetljivost i pravo da bez ikakvih zadanih pretpostavki neuvjetovano potvrđuje svoje nacionalno određenje.

Dvojezičnost se ne može ustanoviti ili nametnuti dekretima. Takve pojave, kao i sve druge što pripadaju osjetljivoj ljudskoj, društvenoj, pa i klasnoj materiji nacionalnog, stvaraju jedino život i povijest, a dekreti ili onda mogu samo pravno regulirati. Svaki pokušaj da se postupi drukčije može izazvati neželjene otpore i neželjeno rasplamsavanje ljudskih strasti tamo gdje su nacionalni osjećaji uvijek bili najplemenitiji odraz narodnog i ljudskog pitanja.

Hrvatsko-talijanska suradnja u Istri, a i daleko izvan Istre, od takve je mnogoznačne i mnogostruke važnosti, da se naše moderno društvo ne može upustiti ni u kakva neprovjerena eksperimentiranja s njenim smislom i sadržajem. A formula o mehaničkoj primjeni dvojezičnosti bila bi eksperiment koji u povijesti demokratske međunacionalne suradnje nije empirijski istražen. Postoji očita opasnost da se pragmatikom ovakve vrste velika ideja fratellanze od žive inspirativne i slobodarske tvari pretvori u sredstvo efemerne kombinatorike bez povijesnog i Ijudskog sadržaja, dakle u sredstvo međuljudskog razdvajanja, a ne spajanja. Toj opasnosti moraju se suprotstaviti svi oni koji žele stvarnu suradnju.