Lada DURAKOVIĆ, Pula

SAŽETAK O GLAZBI U XX. STOLJEĆU

Zadržavamo dah iščekujući dvijetisućitu i sva ljudska dostignuća, od ujedinjene Europe do Interneta i genetskog inženjeringa, sve se na tren čini zanemarivim u usporedbi s numeričkom magijom, koja kao da nas magnetizmom vuče k nekom imaginarnom kraju. Premotavamo u svojoj fantaziji film 20. stoljeća, sva događanja provlačimo kroz filtere našeg sjećanja. Zamišljamo virtualni svijet, horizonte programirane stvarnosti, pomalo se i pribojavamo unaprijed pokušavajući doprijeti do onog što nam je predodređeno.

I tako, čitajući znakove vremena, čini nam se da nitko ne bi danas, na pragu novog milenija, imao hrabrosti ponuditi definiciju duha stoljeća i uprijeti prstom u neki pravac, stil ili tehniku, koja bi bezrezervno mogla biti jedinim nositeljem ovostoljetne glazbenosti. Glazba danas svjedoči toliko različitih istina, koliko je različitih umjetničkih djela, a sve su te istine odrazi njenih tisuću lica, u kojima se uvijek na poseban, osebujan način zrcali stvarnost. Ona je i danas, kao i u prošlosti, svjedočanstvo vrijednosti ili obezvrijeđenosti ljudskog duha. Njene se mijene teško određuju pukom faktografijom, sva njena zrnca još nisu iscurila kroz pješčani sat povijesti, a što se više bližimo koncu tisućljeća, pitanja je sve više, a glazbena semantika sve brže izmiče mogućnostima povijesnog tumačenja. Za historiografe kronologija glazbenih događanja poprima enigmatske oblike, nepodložne unifikaciji. Svaki se umjetnik vodi estetikom rođenom u v1astitom credu i u cilju oživotvorenja nekih svojih umjetničkih izvora i realizacije vlastite kreativne imaginacije razgrće perspektive izraza kao Orfej sjene.

GlobaI glazbenog svijeta pred našim je očima pastozna, bogata slika titanskih razmjera, koju je teško detaljno sagledati s primjerne udaljenosti, a pridemo li joj bliže, tek možemo prodrijeti u djeliće njene goleme sveobuhvatnosti. Neograničena sloboda izbora organizacije zvukovnog materijala rezultira balansiranjem između krajnosti, istodobnim vraćanjem glazbe na izvore tradicije, ne bi li joj se obrednim kupanjem u novim dimenzijama zvuka iznova podarila djevičanska čistoća, preko različitih kombinacija tehnika pa do tzv. "avangarde" i "eksperimenta", termina koji su već odavno izgubili svoje negdanje značenje. Sva unakrsna strujanja, interferencije drugih umjetnosti u imanentno glazbeno, dovode do paradoksa, u kojem je teoriji glazbe teško slijediti metamorfoze glazbenih fenomena. Ona još nije posve u stanju vlastitim jezikom terminološki odrediti postulate kojima se oni kreću, a s druge strane Nova glazba i ne traži, i ne trpi konstante, modalitete u kojima bi se imala realizirati. Glazbenost je za nju arhipelag kojem još uvijek brodi i koji do danas još nije posve osvojila.

Ono što je glazba 20. stoljeća pred nas donijela, nemoguće je usporediti s bilo kojim razdobljem glazbene povijesti, njenu je supstancu nemoguće promatrati iz prizme pozitivizma, i upravo zbog toga, što je cjelokupnost suvremene glazbe nemoguće u potpunosti poznavati, beznačajna je i svaka kritika, svaki argu- ment protiv nje, nepovjerenje kao i neprestano preispitivanje njene svrhovitosti. Možemo li danas doista na nekoj performansi Nove glazbe kompetentno ustvrditi da to jest ili nije glazba, da to jest genij, ili je izvodi šarlatan, a da time dokažemo bilo što osim vlastite ograničenosti? Sve uvriježene sociološke postavke o tzv. "dobrom", "angažiranom" načinu slušanja glazbe, čini se postaju bespredmetne kad se susretnemo s nekom od ekstremnih glazbenih manifestacija. Surfajući labirintima zvukovne kombinatorike, i u Novoj glazbi intuiramo tradiciju, pronalazimo neke hipotetične međuodnose, neke iracionalne osovine, središta, ono nešto što na okupu drži cijeli svemir djela. Sve njegove ritmičke, melodijske, dinamičke informacije koje u sebi iščitavamo, prevodimo u neki tradicijom objašnjiv jezik, jer drugi put do prodiranja u bit djela još nismo spoznali ni usvojili. Nova je tehnika komuniciranja nepredvidivošću improvizacije ukinula značenje negdašnje publike kao živog organizma, pa ona svoje ime opravdava tek u tradicionalnim koncertnim relacijama.

U doba lnterneta čini se kako sve veća prisutnoost glazbe na valovima mrežnoga prostranstva pomalo zasjenjuje nosače zvuka. U domaćim web vodama informacija je zasad manje nego na globalnom polju, no nov način socijalnog kontakta, spoj umjetnosti i visoke tehnologije, polako se ali sigurno i u nas potvrđuje, pruža nam priliku da budemo u tijeku sa svjetskim događajima i afirmiramo vlastita. Omogućava nam duhovnu dimenziju općenja s dalekim i nepoznatim, iako su joj mnogi još uvijek skloni poreći posebnost i vrijednost, pravdajući to nedostatkom samog artefakta. No, tajna je glazbe upravo u tome, što je nitko od nas ne može doživjeti na jednak način.

Svijet u kojem se glazba potvrđuje jest toliko velik da omogućava niz pogleda, različitih i proturječnih ovome, pa tako i ove retke valja razumjeti tek kao subjektivan doživljaj jednog glazbenog trenutka, bez verificiranog, dokaznog materijala. Budućnost je glazbe obavijena aureolom mistike. Pretpostavka nekog novog vremena jedina je nada, da je glazba fenomen koji tek treba otkriti, avantura u koju se tek trebamo upustiti, tendencija koju valja realizirati. Ono što je Debussyjeva Melisanda početkom stoljeća odbacivala kao neugodnost, Bergova je Lulu nedugo zatim poimala glazbom. Možda se stoga, gledajući u kristalnu kuglu, trebamo zapitati što danas glazba nije, da bismo dobili odgovor na pitanje što će ona u budućnosti postati. Jer i glazbenici su zapravo proroci novog vremena.

Valja se nadati da će glazba pronaći nešto još nepoznato i neistraženo, srušiti pritom još pokoji mit i izazvati psihozu slušateljstva. Temeljit će se na pluralizmu oblika u kojima će se nazirati sve mogućnosti, sav napredak čovječanstva. Slat će nove poruke svojim signalima i biti seizmografom svega što nam se dogada. Svaka se umjetnost promišlja i doživljava duhom, pa stoga i glazba uvijek iznova tumači smisao našeg postojanja i obogaćuje individualnost, najveću vrijednost svakog čovjeka.

Jedina je sigurna perspektiva vjerovati u život glazbe, u taj prekrasan, nepredvidivi gejzir, koji izvire iz tišine i u nju ponovno uranja.

Preporučljiva literatura: Dubravko Detoni, Prekrasno čudovište vremena, Mladost, Zagreb 1989. Nikša Gligo, Problemi Nove glazbe 20. stoljeća, teorijske osnove i kriteriji vrednovanja, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 1982. Nikša Gligo, Vrijeme glazbe, Biblioteka SC, Zagreb 1977. Milko Kelemen, Apokaliptika, Muzički informativni centar Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 1983. Milko Kelemen, Labirinti zvuka, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1982. Petar Selem, Gluhi prostor, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1982. Petar Selem (ur), Novi zvuk, izbor tekstova o suvremenoj glazbi, Matica hrvatska, Zagreb 1972. Stanislav Tuksar (ur), Glazba, ideje i društvo, Hrvatsko muzikološko društvo, Zagreb 1993.

.

godište IV. svezak XII. broj 1 proljeće 1999.