|
Gordana RESTOVIĆ,
Poreč
GRAD
U PRIJELOMU
ili, moje pismo Borisu Biletiću
Dragi Borise,
najradije bih od svega odustala. Gledam tvoju pozivnicu
prvog kulturološkog skupa Nove Istre i naziv: "Čitajući znakove
vremena". Imena sudionika i njihove teme. Vidim, sve nas muče
neke slične stvari.
Veselim se različitostima.
Znaš, već danima u meni šeta nemir i sve sam više
svjesna da je bilo lakše odabrati naziv teme nego sada posložiti
i ispričati svoje misli.
Jučer sam s Tonijem utapala sunce na porečkoj rivi,
razgovarajući o našim naslovima i njihovim prikazima, analizirajući
ista pitanja i zaključke koje smo stvorili još prije dvije godine
na tom istom mjestu, smirujući svoju eksplozivnost već poznatu kad
se u nešto zanesem i pokušavajući sakriti zelenu ljutnju mojih očiju.
Naravno već iscrpljenu, pogledao me negdje u dubinu duše (taj pogled
je poznat svakomu tko ga zna) i gotovo očinski rekao "...ako
tako napišeš, svi će ti se smijati." Divna li izazova.
Moram ti priznati da je najljepša slučajnost u
svemu kako je naš davni razgovor isprovocirao veliki crni granitni
blok, rascijepljen na dva dijela i pukotinom koja ti priča. Simbolična
je to Drinkovićeva skulptura na rivi, s urezanim nazivom XXI. stoljeće.
I jučer je pogled na nju smirio različitost naših
misli, pa makar one ostale svaka na svojoj strani kamenog bloka.
Sjeti me da ti je jednom pokažem. Podsjeća na tvoj skup. Odmah ćeš
razumjeti.
Evo, pričala bih ti o svemu izbjegavajući pri tomu
iznijeti razlog svog javljanja i posao uobličavanja mojih spoznaja
i razmišljanja stvorenih tijekom prošlih godina mog rada u kulturi.
Bez ikakvih pretenzija da bih sebe smatrala poznavateljem istarske
kulturne scene ovog trenutka, pa čak ni gradske, prilazim ovdje
jednim odsjajem mojih najskrivenijih misli žene, rođene i odgojene
u ovom gradu.
I sad, dok sjedim na obali starog Červara, gledajući
dobro poznate obrise porečkog poluotoka uronjenog u plavetnilo mora,
pitam se odakle početi.
Misli šetaju poviješću, obraza zaronjenih u ruke
i pogleda prosutog po fizičkoj ljepoti grada dok sa smješkom zaključujem
da on zasigurno već tada nije odabran kao turističko odredište Rimljana
ili kako bi to sada rekli "njihova turistička destinacija".
Mali je to grad s puno kreveta. Uvijek me zanimalo ono između.
Bez obzira na uzrast, koga god danas zaustaviš
reći će ti da se tu ništa ne događa i da grad nema svoje đuše. Vjerojatno
bi tako bili rekli i u Laginjino doba, u ovom istom prostoru Istarske
sabornice ili u vrijeme sv. Maura, u obližnjoj bazilici.
I sama sada sve to gledam drukčije. Možda zato
jer sam upoznala ljude koji nam odgajaju djecu, vladaju gradom,
brinu se o našem naslijeđu, stvaraju, tu žive, vole ili ne vole
ovaj grad. Odlaze ili mu se vraćaju. Odnoseći dio njega ili ostavljajući
dio sebe.
Mogu gledati ovaj grad kroz svoje djetinjstvo i
mladost, u nekoj njegovoj drugoj odori političkog življenja, stvaranja
i ulaganja za jedno sutra, odnosno naše danas. Isti Ijudi. Čudno
danas.
Hoće li tvoj skup odgovoriti na pitanje o jednom
sutra?
Uvijek mi je zanimljivo gledati grad u širini nekadašnje
Poreštine, iako on danas podjelom ipak broji nekih sedamnaest tisuća
stanovnika.
Naime, ne zbog gospodarstvenog pitanja grada i
malih mjesta zaleđa, već zbog međusobnog kulturološkog utjecaja
ta dva antipoda, koji bilježi zanimljive pomake. Nažalost, često
nesretne.
Ili slikovito rečeno, novodošli stanovnici grada
sa sobom nostalgično donose folklornu scenografiju sela postavljajući
je na rimskim forumima, odnosno oni koji se vikendom vraćaju u svoje
selo, posjećuju roditelje, i u dokonim trenucima, dokazujući svoje
postojanje i brišući vlastite komplekse od grada, osmišljavaju neprikladne,
u najboljem slučaju, baletne predstave i pomodarske simpozije. Uz
uvijek, naravno, obećani zbornik.
Još ne vidjeh ni jedan.
Ali vidjeh ratišta taština. Odvratna poprišta ljudskih
slabosti. Gotovo na svakom koraku.
Ono što u Poreču volim to je što on tako snažno
i jasno, gotovo zločesto, pokazuje da je grad. Da je to bio i da
će ostati. Sporni su oni koji u njemu ostavljaju svoje živote i
na koji način.
Ova je godina bila posebna za tako mali grad. Počelo
je zaređenjem novog biskupa. Eufrazijeva bazilika u malom je nizu
svjetski priznatih i zaštićenih spomenika. Pariške trgove krasile
su proljetos Duškove skulpture nadahnute i nastale upravo ovdje.
Zagreb je u Umjetničkom paviljonu pohođio Edino ozračje obližnjeg
Montrakera.
I naravno, opet ćeš čuti - tu se ništa ne događa.
Da, zamisli, čak su se i skulpture vratile sa znakovljem
francuskih šarmantnih grafita, kao potpisom ovog vremena.
Jako sam tužna kad današnji gradski intelektualci
i uglednici koji odlučuju o mojim godišnjim programima iste ne posjećuju.
Umorna sam od ponavljanja kako nisu svjesni da je Annale najstarija
hrvatska izložba suvremene likovne umjetnosti, tradicionalnn gotovo
kao i koncerti klasične glazbe u bazilici. Sa svojih trideset i
osam godina postojanja te su manifestacije gotovo jedan život, ali
nesporno su svo ovo vrijeme i okosnica ostalih
kulturnih đogađanja. Nasljede koje okuplja svake
godine iznova velik broj umjetnika, slikara, glazbenika, književnika
i kazališnih djelatnika. Svi oni ostavljaju trag. Daruju Grad.
Znaš, kad sam došla raditi mislila sam poletno
o velikim projektima koji se tu mogu stvarati... gdje je idealna
podloga..., naravno, nisam odustala ali treba vremena..., vremena
za one kojima je to namijenjeno. Tako ću se zadovoljiti uredenjem
Sabornice, sanjam novu knjižnicu... kazalište će čekati bolje sutra.
Šteta. Nedostaje nam prostora za rad. Teško mi pada strpljivost.
Znam, uređivala se povijesna jezgra starog grada.
Uvijek je nešto bitnije.
Lagala bih kad ti ne bi priznala pomake posljednjih
godina. Ljudi se polako i usporeno bude, uključuju u radionice,
osnivaju udruge... amaterizma k'o u priči. Doslovno, i svugdje.
Možda griješim, no susjedne gradove ne doživljavam
ništa drukčije. Bi li u tom slijedu Istra bila samo fizički veći
Grad?
Dosta, svašta sam ti napisala. Nemoj se ljutiti.
Malo prosute gorčine nastojat ću ti nadoknaditi osmijehom. Da mi
nije stalo do Grada i da ga ne volim, ne bi me toliko diralo. To
razumiješ.
Gotovo ti zaboravih reći zašto Grad u prijelomu?
Jer sam sigurna da će on kao takav otići u sljedeće tisućljeće,
moćno i dostojanstveno kao i u prethodna dva. Nisam sigurna jedino
u sve nas.
Gordana
U Poreču, 26. listopada 1998.
godište
IV. svezak XII. broj 1 proljeće 1999.
|
