Boris BILETIĆ, Rovinj

ISTARSKI BORAC - IBOR 1953.-1979/80.-1998.

U sklopu biblioteke Nove Istre u dogledno će vrijeme biti objavljena cjelovita bibliografija časopisa mladih Istre za književno stvaralaštvo, kulturu i društvena pitanja koji je, sa stanovitim prekidima, od 1953. do 1979. godine u Puli izlazio pod nazivom Istarski borac odnosno Ibor.

U tom će svesku biti zastupljena i prikladna slikovna građa te opširan, naime cjelokupan dostupni, materijal u svezi sa "slučajem Ibor", to jest zabranom izlaženja toga glasila istarske mladeži i, s tim povezano, godine 1980. gotovo istodobnim nasilnim ugasnućem Književna kluba Istarski borac- među najstarijima ako ne i najstarijega hrvatskoga omladinskog kluba te vrste - koji je pred kraj djelovanja svoje glasilo izdavao pod imenom Ibor (1976-79.).

U povodu pak 45 obljetnice pokretanja Istarskoga borca, prvotno glasila literarne sekcije Gimnazije "Branko Semelić", kao jezgre istoimena književnoga kluba, u ovome broju Nove Istre donosimo najveći dio neobjavljena teksta dr. Ljubice Ivezić (Sisak, 1915. - Pula, 1995.) - osnivačice, dobroga duha i mentorice kluba i časopisa od njihova osnutka pa gotovo do zabrane - o omladinskim glasilima u Puli od 1953. do 1983. Izabrani ulomci mahom se odnose na Istarski boro odnosno Ibor, a tekst pisan strojem - kako na njegovu kraju stoji u autoričinog opaski dopisanoj rukom - naručen je za negdašnji kalendar Jurina i Franina za godinu 1983., no "iz nepoznatih razloga bez obrazloženja nije objavljen". Na pojedinim mjestima preskočili smo sintagme iz konteksta zadana i stoga neizbježna društveno-političkog vokabulara koji bijaše dug vremenu i (ne)prilikama eda bi se onda uopće nešto, poglavito kritički odlučnije, bilo moglo reći onima iz redova partijsko-birokratske vrhuške na svim razinama, pa tako i onoj lokalnoj. Gospođa Ivezić - osoba tegobnih proljećarskih iskustava i vjerojatno najtežih osobnih posljedica što ih je jedan čovjek u Istri snosio nakon 1971. -kao iskusna istinoljubiva slobodarka te hrvatski domoljubno opredijeljena lijeva intelektualka, znala je, uostalom, dobro kako i kada što valja reći.

Usto, do pojave najavljene stručne bibliografije, ovdje donosimo izabrani pregled naslova članaka te medijskih reakcija (zasad bez navođenja imena, jer riječ je o načelu i tipičnome slučaju u svome vremenu, gdje su uloge poslušnika i egzekutora važnije od njihovih promjenljivih obrazina) u razdoblju od 1979. do u 90-e, a u svezi s prinudnim krajem svekolike klupske djelatnosti. Naslovi, koji na sadržaje predmetnih tekstova upućuju bez ikakva komentara, dostatno i najbolje govore o navodnim i onim pravim razlozima, načinima i metodama ne samo zabrane i ukinuća jednoga lista i književna kluba nego i o , režiranome sudskom procesu i javnoj osudi te, jednako tako, javno objavljenoj presudi ' uredništvu (Polet, Zagreb, 5. studenoga , 1980.) kao tada kreativnu glasnogovorniku čitave jedne generacije pulske kulturne, , humanističke i umjetničke mladosti - u "zlatnome doba" crvenoga totalitarizma, točnije u vrijeme odlaska "velikoga vođe". Posrijedi je presuda naraštaju pobunjenome protiv bjelodanih stega "socijalističke i samoupravne stvarnosti", osuda na svoj način - i najviše koliko je bilo moguće - neposlušne, oporbenjačke, intelektualno znatiželjne i tvrdoglave, u datim uvjetima zavičajno zauzete a nacionalno svjesne, mada svjetopogledno raslojene, angažirane mladosti koja je tada ožigosana i godinama poslije, na najperfidnije načine, privatno šikanirana te egzistencijalno onemogućavana u radu i djelovanju ali, zorno je, bez posustajanja a kamoli odustajanja. Vrijeme i događaji bili su tako ubrzani i toliko gusti, da se o nekakvoj hrabrosti, odvažnosti ili o vlastitoj ulozi u društvenim procesima uopće nije razmišljalo, nego se na .neslobodu i zatiranje prava na riječ reagiralo brzo, manirom slobodara pa gdješto i anarhično, u svakom slučaju izravno, iskreno i ponekad posve nagonski.

Onima pak skrivenim i javnim akterima i autorima ponekih naprijed spomenutih tekstova, njima dakle koji nekoć bijahu na "pravoj" strani - a danas im, paradoksalno, uopće nije loše u Hrvatskoj koja im se mimo njihovih očekivanja, hvala Bogu, "dogodila" te joj neki "moraju" i "služiti" - neka je ovo tekar maleni podsjetnik na to kako nikada nije dobro ni zdravo računati s kratkoćom tuđega pamćenja. Svjesni da je stradalništvo - a poglavito "stradalništvo" - danas kurentna roba, u vlastitoj domovini koju je mnogi mladi iborovac posljednjega naraštaja žudio, ponašati nam se valja naročito sada jednako intelektualno dostojanstveno, s uvijek potrebitim kritičkim odmakom i osjećajem za pravedno i istinito, dakako praštateljski, što-pak nipošto ne znači i zaboravno!

Ovaj skroman prilog, kao i tekst književnice Tatjane Arambašin Ljubice za Ljubicu, posvećujemo sjećanju na neumrlu profesoricu Ivezić.

***

IBOR osvrti i polemike 1979.-1980.,
s dodatkom 1980.-1983.

Pod gornjim se naslovom već petnaestak godina u fondu Sveučilišne knjižnice u Puli može naći skromno uvezani svezak fotokopiranih tekstova, s napomenom da je riječ o II, proširenome izdanju priređivača Nevenka Petrića koji je, podsjetimo, bio urednikom posljednjih godišta našega časopisa, periodika u kojemu su prve uopće pa i prve zahtjevnije radove objavili mnogi danas afirmirani književni stvaratelji, znanstvenici i javni radnici Istre, ostalih hrvatskih krajeva, pa i šire. Možda bi valjalo napomenuti kako i u ovome, dopunjenu izdanju još uvijek manjkaju određeni napisi i postojeći vrlo "zanimljiv" izvještaj tadašnjega javnog tužitelja o djelovanju iborovaca.

Kako se na kraju razabire iz skraćena kolofona, ovaj svezak slobodno se može smatrati posebnim i posljednjim izdanjem "Ibora", časopisa mladih Istre za književno stvaralaštvo, kulturu i društvena pitanja. Nadalje, ondje logično pa donekle i prkosno stoji kako je izdavač te dragocjene dokumentarne građe Književni klub "Istarski borac" iz Pule, dakle klub čija je djelatnost tijekom dugih desetljeća bila šira od središnje njegove aktivnosti, naime izdavanja književna časopisa (i knjiga, listom pjesničkih zbirka). Ta je djelatnost obuhvaćala i kazališnu, i likovnu (skupne i samostalne izložbe članova i drugih umjetnika), i recitatorsku, i filmsku, i glazbenu, i mnoge druge, u svome vremenu najčešće avangardne, kvalitetne, progresivne i hrabre pokušaje osmišljavanja što kreativnijega, samosvjesnijeg i slobodnijeg odrastanja mladih naraštaja neukalupljenih ideologijom niti ikakvim organizacijama, to jest pulskih i istarskih generacija neformalnih kreativnih sklonosti od početka 50-ih do konca 70-ih godina XX. stoljeća. Uostalom, fenomen Istarskoga borca, kao kluba i časopisa, što naraštajno izravno što neizravnim utjecajima ili pojedinim osobnostima posredovano, ide u širi kontekst pulske mladenačke avangarde na gotovo svim poljima i u gotovo svim medijima umjetničkoga izražavanja u dobrome dijelu druge polovice našega stoljeća - spomenimo se EOS-a /Eksperimentalne omladinske scene, Filmskoga kluba Jelen, Autorskoga kluba POL 5, gimnazijskoga lista In medias res (kasnije U stvarnoj sredini; skraćeno USS), snažne rokerske scene od 60-ih pa sve do danas, džezističkih pokušaja i eksperimenata, u intervalima veoma jake kazališne amaterske scene čije tradicije danas nastavlja Dramska radionica Inat, ranih hrvatskih fanzina i pankerskih koncerata u drugoj polovici 70-ih, sklonosti najrazličnijim performansima instalacijama prije, tijekom i poslije odličnih na nažalost zamrlih ideja poput Pulskih likovnih uspona, odnosno neformalnijih Škalina itd., itd. Vjerojatno je štogod bitnoga i propušteno u ovomu nevezanom, asocijativnom nabrajanju, ali nadajmo se u skoroj budućnosti i usustavljenju pulske umjetničke alternative, za koji bi posao vjerojatno trebalo angažirati više autora i izravnih sudionika ovdje navedenih ali.: i mnogih drugih projekata.

No, vratimo se Iboru. Petrić-kojemu zahvaljujem na pomoći glede prikupljanja podataka za ovu prigodu - je u spomenutu dokumentarnom svesku vrlo pregledno i uredno kronološki nanizao tekstove čiji su autori najčešće novinari lokalnih ali i drugih hrvatskih te ondašnjih jugoslavenskih glasila, znači tekstove koji najavljuju priželjkivanu hajku, prate njezin tijek, zatim najavljuju suđenje, prate njegov tijek i objavljuju presudu, gdjekad komentirajući je. Riječ je o kraćim i duljim napisima, a pretežu oni režimski intonirani kao rezultat poimanja novinarstva kao "zidnoga novinarstva", u doba kada je za sve - a naročito politički škakljivije teme - trebalo "trknuti u komitet po mišljenje". Imade tu i za ono doba hrabrijih tekstova čiji su autori stali u obranu iborovaca ili se, barem, nisu htjeli pridružiti hajci.

Tu su potom i tekstovi iborovaca, uglavnom skupne polemike, reakcije i obrane članova uredništva, što su ih gotovo u pravilu pisali Miodrag Kalčić i Boris Biletić te Ivica Pletikos, ponekad uz sudjelovanje a uvijek uz potpunu suglasnost svih članova posljednjega uredništva. Neki su pak obrambeni tekstovi istih autora, po punomoćnosti presude, potpisani imenima drugih članova kluba Istarski borac, prijatelja ili simpatizera, kako bi se naime ipak reklo sve a opet nekako doskočilo zabrani navedenoj u presudi utemeljenoj na ondašnjim zakonskim odredbama. Tada su, naime, na uvjetnu vremensku kaznu i, uz to, na zabranu javna djelovanja osuđeni svi članovi posljednjega uredništva: Josip lvančić, Miodrag Kalčič, Slavko Kalčić, Nevenko Petrić, lvan Pletikos i autor ovih redaka.

Dio faksimila pak jesu tekstovi o drugim slučajevima zabrana i progona iz crnoga vremena, a gdje je naš pulski slučaj znatnije uvršten u kontekst, odnosno neki napisi objavljeni o Istarskom borcu ili Iboru u godinama nakon zabrane i ugasnuča.

Koliko nam je poznato, o Iboru je napisan i obranjen jedan diplomski rad, a slučaj također bijaše temom odredbe u nekim studentskim seminarskim radovima.

***

Evo, konačno, izabranih referentnih naslova i njihovih izvora:
1. Nepovoljno o "Iboru", Glas Istre. Pula, 10. IX. 1979.
2. Kome služi "Ibor"?, Večernji List, istarsko izdanje, Zagreb, 3. X. 1979.
3. Omladinski tisak, to jest mi, Pet, Pula, 10. X. 1979.
4. Lamentacije giga, Pet, Puja, studeni 1979.
5. Što je pisac htio reći, Pet, Pula, studeni 1979.
6. Fusnote za A. Černjula, Večernji list, ist. izd., Zagreb, 1. XI. 1979.
7. Bez kormila, Večernji list, ist. izd., Zagreb, 2. XI. 1979.
8. Rasprava o "Iboru", Glas Istre, Pula, 27. XI. 1979.
9. Kartuzijanac - slastičar elektroničke naravi, Pet, Pula, prosinac 1979.
10. Jačati društveni utjecaj u "Iboru", Glas Istre, Pula, 3. XII. 1979.
11. SSO o razvitku komune, Glas Istre, Pula, 4. XII. 1979.
12. "Ibor" - neprihvatljiv!, Večernji list, ist. izd., Zagreb, 4. XII. 1979.
13. Za efikasnije udruživanje u privredi, Glas Istre, Pula, 10. XII. 1979.

14. Zabraniti - najlakše, ali i najgore, Vjesnik, Sedam dana, Zagreb, 12. I. 1980.
15. Rukovodstvo kluba odbilo poziv, Glas Istre, Pula, 18. I. 1980.
16. "Istarskom borcu" potrebna pomoć, Večernji list. ist. izd., Zagreb, 18. I. 1980.
17. "Val" pa još i "Ibor" (iz razgovora s P .Matvejevićem), Polet, Zagreb, 23. I. 1980.
18. Povezivanjem - do boljih sadržaja, Glas Istre, Pula, 6. II. 1980.
19. Dosta grube dezinformacije, Polet. Zagreb, 6. II. 1980.
20. Fotogenični lažopisac, Polet. Zagreb, 19. II. 1980.
21. Zabraniti - najlakše, ali i najgore (2), Vjesnik, Sedam dana, Zagreb, 23. II. 1980.
22. Omladinska štampa: Ljuljanje čamca, Student, Beograd, 27. II. 1980.
23. Zabraniti - najlakše, ali i najgore (3), Vjesnik, Sedam dana, Zagreb, l. III. 1980.
24. Demant, Polet, Zagreb, 5. III. 1980.
Z5. "Iborovci" na optuženičkoj klupi, Pet, Pula, 7. III. 1980.
26. Zabraniti - najlakše, ali i najgore (4), Vjesnik, Sedam dana, Zagreb, 8. III. 1980.
27. Condannati sei giovani del "Ibor', La voce del popolo, Rijeka, 20. V 1980.
28. Posljedice uvrede i klevete, Večernji list. Zagreb, 28. V 1980.
29. Krive slike, Studentski list, Zagreb, 6. VI. 1980.
30. Presuda u ime naroda, Polet, Zagreb, 5. XI. 1980.
31. Slučaj "Ibor', Pitan/a, br. 3., Zagreb 1980.
32. Istarski borci, Studentski list, br. 812, Zagreb, 4. VI. 1982.
33. Korzo bijel od "USS-a", Pet, br. 23, Pula, lipanj 1983.
34. Kritički o "Petici", Večernji list, ist. izd., Zagreb, 8. VII. 1983.
35. La commedia non,e finita, Val, br. 163, Rijeka, 31. X. 1983.
36. Rasturanje redakcije, Studentski list, br. 843, Zagreb, 16. XI. 1983.
37. Underground Agency Clash, Vidici: br. 3-4, Beograd 1982.; isto u knjizi Milka Vajenta: Gorki deserti Globus, Zagreb 1985.
38. Zašto nema književnog kluba?, Glas Istre, Pula, 8. X. 1985.
39. Ibor. Testiranje dnevne političke paranoje, Polet. br. 424, Zagreb, 23. II. 1990.
40. Istra - jučer, danas, sutra: Susretište triju civilizacijskih kompleksa, Glas Istre. Pula, 7. VII. 1990

41. Iborod izlaska do zabrane (3), Glas Istre, Pula, l., 2. i 3. IV 1992.
42. Godine samosvojnosti, ljubavi i poštenja, Glas Istre, Pula, 29. XI. 1993.
43. Četrdeseta obljetnica osnivačke skupštine Omladinskoga književnog kluba "Istarski borac" (7): Zabrana Ibora odjeknula i izvan Evrope, Glas Istre, Pula, 25. IL, 26. IL, 28. IL, l. IIL, 2. IIL, 3. III. i 4. III. 1994.
44. Izbor iz bibliografije o'68. na hrvatskome jeziku, Nova Istra, br. l, Pula 1998.

U ovome kontekstu možda još treba poimence navesti i spomenuti diplomski rad Nataše Dragun iz Pule - obranjen početkom 1992. na Pedagoškom fakultetu u Rijeci - pod naslovom "Izdavanje i prestanak izlaženja časopisa Istarski borac / IBOR'.'

Dana 26. II. 1992. na Hrvatskom je radiju - Studio Pula emitirana jednosatna iscrpna emisija pod naslovom Zabrana novina u prošlom sistemu - Slučaj IBOR, urednika Antuna Paveškoviča i novinarke Danijele Knapić. Emisija je snimljena.

Pulski je studio Hrvatskoga radija 26. XI. I993. emitirao i opširan razgovor s dr. Ljubicom lvezić. Nije nam poznato je li kojim slučajem taj dragocjeni materijal snimljen i pohranjen u fonoteci.

Lista Ča, koji u Puli tijekom 90-ih uređuje Slavko Kalčić, član posljednjega uredništva Ibora, koliko znamo u dva je navrata pisao o tome časopisu.

U nekim je, ovdje nenavedenim, intervjuima i drugim javno zabilježenim nastupima najizravnijih aktera ove priče, posebice članova posljednjega uredništva - nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj - također postalo moguće argumentirano govoriti o ovome slučaju, što je i učinjeno. I takve prinose, nadamo se, obuhvatit će najavljena bibliografija.

Nipošto se ne bi smjelo zaboraviti još jednu, i formalnu, zabranu o kojoj nikada ništa javno nije obznanjeno. Naime, nakon vrlo uspjele multimedijske (poezija, živa glazba, recital, likovna izložba, glazbena slušaonica...) akcije pod naslovom Prvi Iborovi dani (1979.), održane u predvorju tada zatvorenog Istarskog narodnog kazališta - i kao upozorenje mladih na više no žalosno stanje toga zdanja, pokušalo se u istome prostoru održati i već pripremljene, jednako sadržajne, Iborove dane 2'. Treba reći kako je u to vrijeme uredništvo već osuđeno prvostupanjskom presudom na koju je u međuvremenu uložen priziv. Dakle, Drugi Iborovi dani trebali su, u suorganizaciji s nekadašnjim Centrom za scenske i likovne djelatnosti Pula, započeti 5. lipnja 1980. g. otvorenjem skupne izložbe članova likovne sekcije Književnoga kluba Istarski borac. Izložbeni postav morao je pak najprije pogledati djelatnik tadašnjega pulskog SUP-a (Sekretarijat za unutrašnje poslove) - uz nazočnost predstavnika Centra za scenske i likovne djelatnosti (sa sjedištem u kazališnoj zgradi) i Komiteta za društvene djelatnosti grada Pule. Tom je prilikom otvorenje izložbe uvjetovano skidanjem radova Josipa Pina Ivančiča (plakat izložbe s naslovnom stranicom posljednjega Ibora, br. 4-5/ 1979.), Alda Ivančića (kolaž A di je Moni Kovačič?) i Predraga Spasojevića (strip koji je autor kasnije objavio u riječkome omladinskom listu VaI), koja su ostvarenja proglašena nedoličnima. Kako su iborovci, naravski, odbili takvu vrstu najgrubljega pritiska vlasti i nisu pristali skinuti "sporne" radove, izložba na koncu nije otvorena pa je manifestacija na taj način, bez milicijskog dopuštenja, doslovce zabranjena.

I, naposljetku, treba li uopće reći kako bi nama mladima iz 70-ih najveća zadovoljština konačno bila pokretanje jednoga punokrvnog, dakako neovisnoga glasila današnjih angažiranih mladih ljudi u Puli, njihova časopisa ili sličnoga medija za novo tisućljeće!

. .