|
Dragutin HORVAT, Zagreb
KARL KRAUS
Predstavljajući Karla Krausa prije svega valja kazati da
je on jedna od ključnih ili - kako bi se to danas reklo -
kultnih osoba bečkoga, austrijskoga i srednjoeuropskoga književnog,
kulturnog i javnog života prvih triju desetljeća dvadesetoga
stoljeća. Da je tomu tako nije teško dokazati, ali je zato
teško objasniti zašto je u hrvatskim širokim krugovima njegovo
djelo gotovo potpunoma nepoznato.
Jedno od možebitnih objašnjenja takova stanja stvari jest
i sama osobnost Karla Krausa, umjetnika i javnoga djelatnika.
Što time želim reći?
Više je ili manje dobro znano da svaki čitatelj i svaki povijesno
konkretizirani društveni sustav, prvi ponekad svjesno, a potonji
- dakle društveni sustav uvijek svjesno i promišljeno odabiru,
ocjenjuju i klasificiraju književnike i njihova umjetnička
ostvarenja. Tako se govori o zanimljivoj i nezanimljivoj literaturi,
lakom i teškom, napetom i dosadnom štivu, lijepim i manje
lijepim književnim djelima i zgodnim i nezgodnim autorima.
Pritom ovu posljednju podjelu - na zgodne i nezgodne spisatelje
- čitatelji (posebice ženski) najčešće vezuju uz spisateljev
fizički izgled, a društveni pak sustavi najčešće uz spisateljevu
sklonost i spremnost da poštuju društveno prihvaćene zadanosti
međuljudske komunikacije, tj. da se bespogovorno povine vladajućim,
ideološki utemeljenim obrascima ponašanja u svojoj socijalnopolitičkoj
sredini. A kako je čitatelj osjetljiva biljka, podložna svakakvim
utjecajima, tako će ga društvo, formirajući ga i oblikujući
mu književni ukus - ili, kako se to stručno kaže, oblikujući
mu obzor književnog očekivanja - tako će ga dakle društvo
odgovoriti od druženja s određenim piscima i djelima ili će
mu jednostavno onemogućiti pristup njima. A to je, čini mi
se, bio i dijelom još uvijek jest slučaj s Karlom Krausom.
Jer: koliko god zgodan, tj. naočit (po priopćenoj mi prosudbi
čak i današnjih njegovih čitateljica - mojih studentica),
Kraus je za društveno okružje svoga vremena - i ne samo za
nj - iznimno nezgodan autor. Nezgodan i neugodan, kako to
već može biti pojedinac koji se ne usteže otvoreno izreći
svoj kritički sud u dobu u kojem živi i o zbivanjima kojima
biva svjedokom. Drukcije rečeno: cjelokupan književni i publicistički
opus Karla Krausa moguće je svesti na zajednički nazivnik
uporne i neumorne, beskompromisne i bespoštedne borbe protiv
laži i licemjerja, gluposti i podmitljivosti, obmana i nečovječnosti,
ukratko protiv svega onog što je bilo neprispodobivo Krausovu
poimanju etične i moralne ljudske jedinke u etičnoj i moralnoj
ljudskoj zajednici. Za oboje - i za individualnu i za kolektivnu
etičnost i moralnost - Kraus se borio donkihotovskom upornošću
i tragao za njima diogenovskom ustrajnošću sve do kraja svoga
života.
Središnje mjesto u Krausovoj umjetničkoj ostavštini pripada
časopisu Baklja (Die Fackel), što će ga ovaj nesuđeni profesor
germanistike, nesuđeni pravnik, darovit ali neuspješan glumac-amater
i samouki novinar, izdavati od 1899. do 1936. U Baklji, kojoj
je od 1911. nadalje ne samo izdavač i urednik nego i jedini
suradnik, Kraus objavljuje gotovo sva djela: briljantne aforizme,
što će ih kasnije izdati u zbirkama Riječi i proturječja
(1909.), Pro domo et mundo (1912.) i Nocu (1916.); liriku,
kasnije sakupljenu u devet svezaka pod naslovom Riječi u stihovima
(1916-30.); te dramski kolaž Posljednji dani čovječanstva
(1922.), o kojem će još biti govora. Prije svega časopis Baklja
mjesto je sa kojeg i na kojem Kraus vodi žucne polemike i
bije ljute bojeve protiv svih negativnih pojava svoga doba.
A sve su te pojave - po njegovu mišljenju - utjelovljenje
u temeljnom zlu modernoga svijeta - u novinstvu, toj - kako
ga naziva "crnoj magiji' koja tiskarskim crnilom zasljepljuje,
zaglupljuje i obmanjuje obična čovjeka, manipulirajući njime
na način sukladan željama i namjerama vladajućih društvenih
slojeva. Na taj će način Kraus punih pola stoljeća prije Mac
Luhana i ostalih kritičara svemoći masovnih sredstava priopćavanja
upozoriti o pogubnosti njihova utjecaja na bit opstojnosti
suvremenog čovjeka. U svojim kritičkim napadima i satiričkim
obračunima Kraus ne bira niti sredstva, a niti cilj. Cilj
je naime izopačeno društveno biće u cjelini, a pri njegovu
su raskrinkavanju sva sredstva dopuštena. Takav radikalizam
dovest će gnjevnog autora Baklje nerijetko i do pogrešnih
prosudba ljudi i zbivanja, do netočnih i nepravednih procjena
umjetničkih ostvarenja i njihovih stvaralaca. Tako ce primjerice
dvojicu suvremenika, Arthura Schnitzlera i Huga von Hofmannsthala,
degradirati u "spretne pomodarske književne zanatlije", čija
djela neće preživjeti svoje vrijeme. Taj i takav radikalizam
stajat ce Krausa i sudskih sporova koje će najcešće gubiti.
No svoje će poraze u sudnici, staništu sporne društvene pravde
i pravednosti, taj majstor stila i virtuoz satiričke poante
pretvarati u prave trijumfe na stranicama Baklje, svojevrsna
(pokadšto i malo iskrivljena) zrcala kulturnog i javnog života
Beča, Austrije i srednje Europe izmedu 1900. i 1930. godine.
Ako bi valjalo istaknuti jedno od Krausovih djela, koje svoga
spisatelja uvrščuje medu autore ne samo europskoga nego i
svjetskoga značaja, onda su to nedvojbeno Posljednji dani
čovječanstva, objavljeni 1922., monumentalan dramski kolaž
u pet činova i dvjestosedamnaest slika o civilizacijskoj kataklizmi
Prvog svjetskog rata.
0 toj drami sam Kraus u proslovu kaže: "Za izvedbu ove drame
po zemaljskim bi mjerilima bilo potrebno otprilike deset večeri
i ona je zapravo namijenjena kazalištu na Marsu: kazališna
publika ovoga svijeta ne bi je mogla podnijeti, jer je ona
krv njezine krvi. Njena radnja, što se zbiva u stotinama prizora,
jednom paklenijem od drugog, nemoguća je, rastrgana, i bez
junačkih likova, baš kao i tragedija čovječanstva iz koje
je nastala. Najvjerojatnija djela, o kojima se ovdje izvješcuje,
zaista su učinjena, najnemogućniji razgovori koji se ovdje
vode, doista su tako vođeni. Najsmionije izmišljotine, što
čete ih čuti i vidjeti, doslovni su navodi zbiljskih događaja".
Značaj ovog djela dvojake je prirode, a to ce reči da ima
svoju povijesnu, ili da tako kažem općeljudsku dimenziju i
svoju umjetničku, književnu dimenziju. U prvom je redu ovo
djelo potresno svjedočanstvo o ratu kao takvom, o ratu kao
do zastrašujuće ogoljelosti dovedenoj slici bezobzirna nečovještva,
o ratu kao tragičnom i surovu poigravanju sudbinom obična,
malog čovjeka, svedenog na ulogu bespomocne igračke u rukama
bogatih i moćnih, za koje rat i nije drugo doli puki posao,
puko obrtanje kapitala i jedna u nizu više ili manje uspješnih
poslovnih transakcija. Druga pak dimenzija Posljednjih dana
čovječanstva, ona književno-umjetnička, sadržana je u originalnosti
stvaralačkog postupka što ga Kraus primjenjuje. Kao što je
spomenuto, ovo je djelo kolaž autentičnih dokumenata, navoda
iz novinskih članaka, političkih govora, izvješća s bojišnica
i izmišljenih monologa i dijaloga, sklopljenih u homogenu
cjelinu postupkom vrlo sličnom postupku filmske montaže, a
to je potpuni novum u povijesti europske drame i europskoga
kazališta. Upravo zbog potonje svoje dimenzije Krausova ce
drama tek u novije vrijeme, zahvaljujući primjerenu razvoju
tehničkih mogućnosti kazališta, prestati biti samo dramom
za čitanje te će zaživjeti i na pozornicama širom svijeta.
Medu hrvatskim ce književnicima književno i javno djelovanje
Karla Krausa najvidniji trag ostaviti u opusu Miroslava Krleže.
0 tome već postoji čitav niz studija i znanstvenih rasprava,
no rekao bih da odnos dvojice spisatelja - s jedne strane
u znaku uvažavanja (Kraus prema Krleži), s druge pak strane
u znaku štovanja, divljenja i sljedbeništva (Krleža prema
Krausu) - još nije dovoljno dobro istražen. Vec odrana Krleža
se zanima za Krausovo stvaralaštvo, a 1919. godine, pokrečući
zajedno s Augustom Cesarcem "prvi progresivni časopis na Balkanu",
odlučit ce se za ime Plamen, što je svojevrstan iskaz štovanja
prema slavnomu starijem kolegi po peru. U nizu članaka, objavljenih
u književnim časopisima meduraca, Krleža ce hrvatskoj kulturnoj
javnosti ukazivati na Krausovo umjetničko i javno djelovanje,
a polemička britkost i nepomirljivost Mog obračuna s njima
iz 1932., nedvojbeno pokazuju kako i koliko je učio i naučio
od svoga austrijskog učitelja. Dvojica spisatelja i osobno
će se upoznati za Krausova gostovanja u Zagrebu 1934. Tom
ce prigodom bečki autor zahvaliti zagrebačkom za njegov napis
o Posljednjim danima čovječanstva iz 1929. U svojim zapiscima
Krleža će s neskrivenim zadovoljstvom i ponosom istaknuti
kako mu je sam Kraus priopcio da je taj njegov napis citirao
u svojim predavanjima što ih je držao diljem Europe. Ukratko:
slobodno se može ustvrditi da je od svih spisatelja, koji
su utjecali na Krležu, upravo Kraus najviše pridonio širenju
Krležinih europskih književnih obzora i najviše mu pomogao
da sagleda i savlada put do vlastite umjetničke osobnosti.
Za sve to učenik Krleža odužit ce se učitelju Krausu u članku
naslovljenom ,Uspomeni Karla Krausa, objavljenom 1938., dvije
godine po Krausovoj smrti. Izmedu ostaloga Krležča će zapisati:
"Ono što će ga preživjeti nesumnjivo govori kao živo svjedočanstvo
o tome kako pjesnik može ostati čovjekom i onda, kada je svoje
čovjekoljublje prakticirao bez ikakve moralističke ili političke
namjere", što je zapravo samo djelomice tocno. Jer Kraus je
imao moralisticke namjere, no njegov se moralizam ne vezuje
ni uz kakav ideološki program, ni uz kakav nacrt moguce ustrojbe
društva. ON JE JEDNOSTAVAN IZRAZ I ISKAZ ISKONSKE I ISKRENE
BRIGE ZA ČOVJEKA KAO TAKVOG; ZA ČOVJEKA I ČOVJEČNOST U NJIHOVOJ
GEOGRAFSKOJ SVEPROSTORNOSTI I POVIJESNOJ SVEVREMENOSTI. I
upravo stoga je Karl Kraus spisatelj koji i nama danas i ovdje
ima što reči.
Pa poslušajmo na kraju što nam Kraus pokazuje, primjerice...
0 sebi
Vec sam toliko popularan da onaj koji me kudi biva popularnijim
od mene. Javnost i ja vrlo se dobro razumijemo. Ona ne čuje
što ja govorim, a ja ne govorim ono što bi ona rado čula.
Kad bih sa sigurnošcu znao da ću s određenim ljudima dijeliti
besmrtnost, radije bih odabrao zaborav.
0 čovjekovu ponašanju
Nema sumnje: pas je vjeran. No znači li to da nam se valja
ugledati u psa? Ta on je vjeran čovjeku, a ne psu!
Čovjek će ti prije oprostiti nepodopštinu koju ti je učinio,
nego dobro djelo koje si ti učinio njemu.
Građanin u kući ne podnosi ništa što ne može razumijeti.
Gospodinu H. njegove lovorike nisu dale spavati, ali je zato
vrlo rado spavao na tuđima.
Ono što čovjeka muči jesu propuštene mogućnosti. Biti siguran
u nemogućnost prava je blagodat.
0 politici i javnom životu
Pruska: slobodoumnost s brnjicom. Austrija: samica u kojoj
smiješ urlati. Kad nekog vladara valja posebice častiti zatvaraju
se škole, obustavlja se rad i zaustavlja promet.
U šovinizmu nije toliko antipatična mržnja prema drugim nacijama
koliko ljubav prema svojoj vlastitoj.
Iskrivljavanja zbilje u izvješćima najobjektivnija su izvješca
o zbilji. Najistinitije istine su one koje je moguće izmisliti.
Obrazovanje je štap kojim hromi tuče zdravoga kako bi mu
pokazao da je i on pri snazi.
0 ženama
Lijepoj je ženi podareno toliko razuma da joj se sve može
reči, ali se s njome ni o čemu ne može razgovarati.
Ne drži se čudorednim vjenčati ženu koja je prije toga imala
odnos. No čudoredno je imati odnos sa ženom koja se prije
toga vjenčala (naravno s drugim!).
Genijalnu sposobnost žena da se ničega ne mogu sjetiti ne
treba miješati s darom žena da sve poriču.
Žena mora izgledati tako pametno da njezina glupost djeluje
kao ugodno iznenađenje.
Postoje žene koje nisu lijepe, nego samo tako izgledaju.
Kako li je lijepo kad neka djevojka zaboravi na svoj dobar
odgoj !
|
