Boris BILETIĆ, Rovinj

PRVI LIRSKI GLAS NAŠIH TALIJANA

Laura MARCHIG: Dall' oro allo zolfo; Unione Italiana - Fiume (Rijeka) Universita popolare di Trieste (Trst), 1998.

Tko pomnjivije i dulje prati pjesništvo Riječanke Laure Marchig, zacijelo bi uz pojavu knjige o kojoj je riječ bez krzmanja mogao kazati "konačno"!
I doista, petnaestak već godina, koliko pratimo, ova autorica ozbiljno - ali nadasve nenametljivo te gotovo "neambiciozno" - objavljujući u periodici i uvjerljivo nastupajući upozoruje na svoju poetiku, iznimnu i samosvojnu ne samo u kontekstu kulture iz koje prvotno izvire, one talijanskoga književnog kruga u nas, već i u širemu prostoru suvremenih poetskih gibanja uopće.

Teško je prigodnim osvrtom ograničena opsega i namjene iole temeljito prozboriti o ovomu prilično ujednačenu tekstu, rekao bih zapravo izboru iz dosadašnjeg autoričina pjesničkog opusa nastajalog, okvirno, od početka osamdesetih negdje do sredine devedesetih (ciklusi Raccontare uomini, Canto di una rosa rossa, Via delle caramelle, Poesie per il figlio i Romantica), a što sve kronologijski obasiže sadržaj njezine zbirke-prvijenca naslovljene "Dall' oro allo zolfo" (Od zlata do sumpora). Za to se hoće opširnija studija ili barem znatniji esejistički angažman, što ćemo morati ostaviti eventualno za neku iduću, s radošću i znatiželjom, očekivanu prigodu. Jer riječ je, naime, o rijetko nadarenoj, ozbiljnoj i osebujnoj mladoj spisateljici koja svjesno i s izraženim osjećajem odgovornosti pristupa pisanju kao poslanju u prostoru i vremenu što, tim gore po njeg, kao da nameće sasvim nove imperative, pravila i zakone i ne obazirući se na tankoćutnu dušu, plemenit (duh i snažnu misao, ponajmanje onu umjetničku, koja pak izvorna i intelektualno dostojanstvena ne smije odustati dokle god je ma i trunke nade u spasonosnu čovjekomjernost svijeta.

Autoričin novinarski rad, nagrade i priznala, poneki prijevod njezinih stihova, čak ni književna naobrazba, ništa to ne utječe na pjesnikinju kada je posrijedi autentična umjetnost riječi kao najizvorniji, elementaran, najiskreniji, posve emotivan i utoliko krhak, a izrazom snažan iskaz bića koje toliko intenzivno doživljuje svijet, uglavnom dakako hodeći tamnom ili barem sjenovitom stranom egzistencije, pojavna i skrivenog postojanja - o čemu sve pisanjem svjedoči.

Nema ovdje prevladavajućeg stilskog pravca, ne robuje se školama niti ikakvome pomodarstvu trenutka, mogući se uzori u vrhuncima talijanske i svjetske poezije tek naziru, a snažna ekspresija i umješna gradba upečatljivih stihova za pamćenje zainteresirat će i neodoljivo privući poglavito zahtjevnije čitatelje, znalce i sladokusce koji doista imaju u čemu uživati čitajući eklektično bogatstvo ove pjesnikinje; eklektično, dakako, u najboljemu smislu toga pojma.

Izdvojit ćemo autoričinu naglašenu sklonost eksperimentu, navlastito na sintaktičkoj i leksičkoj razini. potom jezikotvornost, osobito u gradbi duhovitih i djelotvornih neologizama; porabu netalijanskih riječi, izraza ili čitavih rečenica (njezina mahom i jest "poezija rečenice"); istraživanje podsvjesnoga kao i kreativno prelistavanje bremenite povjesnice, doticanje te kroz individualnu prizmu prelamanje i zrcaljenje strave i nevjerojatnih užasa Domovinskoga rata, sve do decentne potrage po obiteljsko-kulturološkim naslojima vlastita podrijetla. Posebno ističemo potpunu osviještenost složenoga ženstva, u rasponu od evokacija oslobođene i nesputane erotike do skrbnoga i zauzetog majčinstva. Ironijski je Laurin diskurs fin i moćan, metaforika i simbolika nepotrošene i svježe, katkad djelotvorno bajkovite, većinom urbane, a slobodan stih obiluje neočekivanim zvukovnim podudarnostima. Eksplozivna i nježna, zajedljiva i blaga, odvažna i plaha, osorna i sjetna, samosvjesna i nesigurna istodobno, žena mnogih pa i tjeskobnih iskustava, Laura Marchig narijetko parodira novo doba medijske vladavine i tehnološkog prevrata usred pobjedonosne društvene alijenacije ( pojam iz "arheologije" kontrakulturnog bunta i sličnih "zastranjenja" iz, odavde gledano, sasvim romantična rječnika nedavnih desetljeća), izgrađenim poetskim instrumentiranjem podsjećajući na "tradicionalnije" odnose, primjerice one poezije i glazbe - poimence jazza iil rocka - ali i ljubavi, makar (i) kao otuđenja koje danas, paradoksalno, uprogramirano živimo kao da se podrazumijeva. Njezina je citatnost implicitna, nenametljiva, iz udaljenijeg plana; premda je učena, ona ne docira; njezina su raspoloženja transponirana u velikim lukovima - od tematizacije autobiografskoga intimizma pa do žestokoga hipernaturalizma svekolike pojavnosti.

Pjesnikinja se i sama, doslovce. u svome kraćemu pogovoru pita o tomu što razlikuje njezino pjesničko biće od onoga naprosto i ishodišno ljudskoga, dobro znajući da pjesma, bez obzira na svoga tvorca, imade vlastitu sudbinu koja nije posve ona pjesnikova; no, istodobno, ona jest i spas pjesničkoga bića i utočište tolikih njegovih boli, poraza, rana, ukratko svih neizbrisivih tragova čovjekova trajanja. Dapače, poezija ni jednostavno niti doslovce ne "slijedi pjesničko biće", ona ga naprotiv radije podupire i gradi. I još nešto, vrlo znakovito i važno kada je posrijedi Laurin rad: ona se, opravdano i vrlo skrupulozno, pita o razlozima stanovita jezičnog nasilja i možda okrutnosti pojedinih slika i prizora nekih svojih pjesama. O tomu, naime, točno prednmijeva kako najprije valja znati temelje, razloge, uzroke i polazišta eda bi se onda shvatila ne samo opravdanost nego i nužnost takve i takve poetike, pa onda i ove o kojoj pišemo). U tom je smislu valja razumjeti i, pače, poticajno) čitateljski podržati.

Uza sve rečeno, pred sobom imamo pjesme autorice koja ne kalkulira, ne traži varljiv alibi u zavičajnoj egzotici, poput tolikih dijalektalnih pjesnika danas.. Pjesnikinja, naime, piše i na talijanskome ("fijumanskom") narječju svoga kraja, ali pjesme univerzalne poruke i nehinjena, nepatvorena estetskog naboja. Ovdje tek podsjećam na (opsegom) knjižicu dijalektalnih pjesama Llith, objavljenu također lani, u Sieni. Dio je tih pjesama na hrvatsku (zapadnoistarsku) čakavicu svoga kraja, baš na stranicama ovoga časopisa (br. 1 , 1997.), zanimljivo prepjevao Milan Rakovac..

U toj zbirci, koja traži zasebnu i iscrpnu analizu. pjesnikinja izrijekom navodi kako je riječ o pjesničkome projektu s temama drugoga, drukčijega, dvostrukoga, nepoznatoga, čarobnoga, naposljetku o ženstvu, seksualnosti, prožimanju suprotnosti, posebice o kulturi (učenoj i pučkoj)..., a sve govorom/jezikom jednoga (njezina) naraštaja koji (citiram): "...uvijek bijaše u suživotu s drugom kulturom, onom slavenskom (u Rijeci, pa dakle hrvatskom, op. B.B) koju ne podcjenjuje, već je naprotiv voli jer je poznaje, barem koliko voli i poznaje vlastitu, čudnu ali jasnu". Na ovomu mjestu i u ovoj prigodi čini mi se ipak dopustivim zamoliti usijance i uskogrudnike svih boja, osobito kampaniliste u današnjoj Istri, neka pročitaju, čuju i poslušaju ove i ovakve riječi!

Prema današnjem uvidu u stvaralaštvo talijanskih pisaca u Hrvatskoj odnosno ovostran Trsta, naša je' skromna prosudba da pjesništvo Laure Marchig već sada ide u red najboljega što je u sklopu spomenute tradicije tijekom novijega i novog vremena u književnosti nastalo. Neprijeporno je riječ o danas, bez ostatka, prvome lirskom glasu naših Talijana.