Robert PAULETTA, Pula

NOVI POJAM UMJETNOSTI
(Pet jednominutnih teza)

Posljednjih smo desetljeća svjedoci mnogih promjena unutar umjetničkog Pstraživanja i postupanja. Ti inovativni postupci bili su toliko temeljiti i radikalni da su na posljetku doveli do ontološke i fenomenološke izmjene same naravi umjetnosti. Stoga, govoreći o suvremenoj, dakle onoj aktualnoj i živoj umjetnosti, mi govorimo o novom pojmu umjetnosti. Dakako, te su činjenice iznimno bitne i znakovito sadržajne ne samo jer se tiču umjetnosti same već, danas to pouzdano znamo, i njenog ekvivalenta - stvarnosti.

Meditirajući nad nekima od termina koje suvremena umjetnička kritika i teorija učestalo rabe, kroz pet sam teza pokušao označiti neke od smjernica mogućeg promišljanja. Dakako, tim se činom tema ne iscrpljuje, ona se tek načinje pa bi se cijela stvar dala upotpuniti ispisivanjem kakvog mogućeg vodiča ili pojmovnika. U svakom slučaju, za drugu priliku ostaje govoriti i o ostalim čestim i danas popularnim pojmovima kao što su: teritorij, polje, pluralizam, margina, strategija id.

Smatrajući umjetnost i znanost similarnim disciplinama, ako ne drugo onda po hermetici svog iskaza, pokušao sam ponegdje istaknuti njihov paralelizam. Na posljetku, riječ je ipak samo o tezama, one takve kakve jesu ne robuju mom vlastitom iskustvu, ali ni ne teže nekom bitnijem distanciranju od njega. Zahvaljujući toj činjenici izbjegao sam pravocrtan eksplikativni postupak koji bi kakav ozbiljniji teorijski ili pak znanstveniji rad zahtijevao.

Svaka je od ovih teza otvorena upotpunjavanju i svaka se od njih zrcali u svakoj drugoj.

1. teza - strategija virusa

U velebnom washingtonskom "Air and Space" muzeju možemo vidjeti kapsulu letjelice Apolla 11. Izvedena u prirodnoj veličini, vjerna je to replika one iste - sad već legendarne, koja je prije 30 godina prva dotakla tlo opskurnog nam satelita Mjeseca. Vjerna replikantnost kao i indikativnost mitološkog nazivlja već je po sebi dovoljan i značajan fenomen našeg doba.
Forma te letjelice koja služi za spuštanje, ili kako smo to anakrono znali zvati - ateriranje, kao da vješto izbjegava poznate nam aerodinamične zakone. Njena naizgled neutilitarna proračunatost i na prvi pogled upitna funkcionalnost kao da prkose i samom poimanju estetike na koju nas je upravo tehnologija (već nekoliko stoljeća) tako kanonski i dogmatično dresirala.
Ta letjelica, to znanošću uobličeno tehnološko čudo i čudovište i nije drugo doli gigantizirana verzija virusa.

Naše vrijeme - helenističko nadasve, vrijeme krize, promjene i kraja uspijeva, i to uspješno, u onome u čemu su prethodna vremena toliko oskudijevala. Pomiriti nepomirivo postaje gotovo imperativom. Poput kakve dekadentne mitološke figure, bika ili zmaja s ljudskom glavom, danas umjetnost i znanost razmjenjuju strategije. One djeluju upotpunjujuće i sukladno trudeći se pritom integrirati rascjepkanu nam svijest. Dotaknuti tlo zaumnog nam pratitelja, kao nježno prigrliti vlastiti alter ego, znači osvijetliti dosad brižljivo zatomljeno područje.

Moć je suvremenog umjetnika u njegovu nepredvidljivu virusoidnom umjetničkom ponašanju. lstražuju se tako dosad nepristupačni teritoriji. Umrijeti se može u jednoj i osvanuti živ i aktivan u drugoj sferi. Poput letjelice u bestežinskom stanju, gore ili dolje, naprijed ili nazad - više ne igra ulogu. Descartesove su koordinate izlišne, gravitacija je anulirana, a ne tako davno zaklinjali smo se u nju i nazivali je - osobnosti, originalnosti, kontinuitetom... Oslobođeni smo danas do te mjere da možemo, kako to B. Oliva kaže, biti izdajnikom vlastite predrasude. Njegova je teza o ideologiji izdajnika vrlo similarna strategiji virusa. Djeluje se nepredvidljivo i nenadano, ustreba li i subverzivno. A cilj? Tko to više pita, on zasigurno ne pripada idejama koje smo nekoć pokušali uobličiti. Uostalom, ako i postoji on izmiče logosu, poglavito riječima.

2. teza - tišina

Područje tišine kao da smo oduvijek tražili. Njene smo djelotvorne osobine pripisivali nepredvidljivom karakteru oceana, kao što smo i toponimiju neprohodnih novopronađenih kontinenata, planeta i sazviježđa krasili starim, već znanim imenima. Tišina je tako postala obećavajućom i transcendentalnom. Dugo smo umjetnost shvaćali kao govor, stvoreni su mnogobrojni sustavi s tim u svezi. Na posljetku, svjesni njegova ograničenja, nemogućnosti kojom nam odriče ispunjenje, on - govor - postao je naš ne baš omiljeni suputnik. I umjetnost i transcendencija stoga danas svoje utočište traže u okrilju tišine. Sasvim paradoksalno od očekivanja, upravo s tišinom umjetnosti priskrbljuje moć.

Ona postaje nevidljivom poput računalne operacije, tiha i neopipljiva poput novca tog i nadalje nedodirljiva i neokrunjenog gospodara svijeta. Nije li uostalom smrt avangarde, te veličanstvene halucinacije europskog moderniteta, nastupila onog časa kada je kapital otkupio Manzonijeve izlučevine kao najekstremniji iskaz umjetnikova individualiteta.
Opstanak je u ovom stanju tjeskoban, no povratak je nemoguć. Svaki bi naš pokušaj vodio ravno drugom licu - anakronizmu

3. teza - anakronizam

Vrlo je popularan i rabljen ovaj termin. Dva su mu oprečna značenja: ili je to ono što dolazi u ne-vrijeme, greška slučajna, češće namjerna u vremenskom slijedu, ili je to pak podržavanje zastarjelih, nadvladanih modela.
Ne sasvim slučajno, orgije straha u renesansi - plesovi mrtvaca kao izrazi bezmjerne fantazije o smaku svijeta, istovremene su Leonardovim upotpunjujućim perspektivama.
S jedne se strane anakronizma kriju samodefanzivne kulture, dok je s druge strane anakronizam dokumentiramo osviješteni, sasvim suvremen i legitiman umjetnički postupak. Kulturama straha u kojima su tzv. "tradicionalne vrijednosti" tek alibi vlastite nemoći i u kojima je svjetlost kao i u pećini tek potencijalna vrijednost, suprostavljaju se kulture koje se opredmećuju i ostvaruju u sadašnjosti. Suvremeni je anakronizam čin kojim se oslobađamo od napetosti koju proizvode nekoć potisnute psihičke strukture.
Prizivajući ih svijesti, takav anakronizam stimulira i upotpunjuje stanje budnosti. Dakako, takvo je stanje bez memorije ili sna nemoguće.

4. teza - stvarnost lucidnih sanjača

Odnedavno je stvarnost kao riječ zastarjela. Terminološku prazninu, ne baš slučajno, danas nadomješta Ecova pouzdanija izvedenica - hiperrealnost.
U povodu globalnog mrežnog komunikacijskog sustava (ne samo njega) mnoga civilizacijska ishodišta susreću svoj sumrak.
Jedna za drugom tope se i blijede dogme, nekad tako čvrsti temelji europskog moderniteta. Sasvim su upitni postali pojmovi materijalnosti, tjelesnosti, dis- tance, pravocrtnosti itd. Dokidanjem prepotentne hijerarhijske nadmoći jave nad snom, dokinuto je, i svako prisvajanje povijesti. Onog časa kada slike bivaju stvarne ili čak stvarnije od predmeta, povijest kao znanost doista pripada povijesti.
Slike i modeli, ti istovjetni serijski replikanti svog prauzora (prototipa), poput Nescaffea ili umjetnog maslaca, bolji su, zdraviji i dostupniji od originala. Era koja nastupa era je desakraliziranih predmeta. Staromodni će je svijet zvati Disneylandom, a mi, doživimo li je kao ljudi, kao ovu povijest vrste, možemo je zvati erom lucidnih sanjača.
Upute za snalaženje u ovom hiperstvarnom aontološkom svijetu gdje je u igri sve i sve je istovremeno, ne dolaze više od razuma. Umjetnost, taj stari zanat aktivne i prosvijetljene intuitivnosti, na to nas već desetljećima upozorava.

5. teza - intuicija

Zaprepašćujuće je kasno uslijedila Jungova shematska simplifikacija kojom tumači dinamiku čovjekove unutrašnjosti.
Već je anonimni, i to naglašavam, anonimni srednjovjekovni slikar na vrlo sličan, a ipak, kako to umjetnosti dolikuje, profinjeniji i istančaniji način, ispresijecao Kristovu aureolu tvoreći tako četiri identična polja unutar kruga kao iskaza upotpunjene i dinamičke svijesti.
Vidjeti tjeme Kristove glave unutar te kružne parcelacije nepismenom je medijevalnom puku bilo više no logično.
Sasvim savršeno jasno i spoznatljivo.
I Mondrianova racionalistička repetitivnost, usprkos nadama, izbjegava kognitivnu spoznaju. Mistik i šaman ponovno je na djelu. Pred djelima suvremene umjetnosti, one koja će uslijediti nakon Mondriana - a predvodit će je Beuys, Merz, Klain, da nabrojim tek neke - mi ćemo kao publika ostati razoružani, često zapanjeni.
Urlajući i dezorijentirajući šok do kojeg nas dovode ta često mirna i tiha djela, na Zapadu otvara vrata jednoj prilično zanemarenoj cerebralnoj funkciji.
Razmišljanje je, sada to dobro shvaćamo, samo jedna od mnogih mogućih prostornih konstrukcija. Kao takvo ono nije u mogućnosti postići cjelinu.
Onoga časa kada stvarnost nadilazi svoje obzore, javlja se intuicija. Ona uravnotežuje i upotpunjuje naše višestoljetno i ekstremno desno nagnuće.

.

godište IV. svezak XII. broj 1 proljeće 1999.