Witold GOMBROWICZ

DIJALOG O POEZIJI : PROTIV PJESNIKA

Bilo bi suptilnije s moje strane kad ne bih uznemiravao jedno od malobrojnih božanstava, koja su nam još uvijek ostala na usluzi. I koliko god da smo posumnjali gotovo u sve, još uvijek štujemo kult Poezije i Pjesnika kao jedino Božanstvo koje se ne stidimo obožavati s velikom pompom, s dubokim naklonom napuhanim glasom... Ah, ah Sheley! Ah, ah, Slowacki! Ah, riječ Pjesnikova, misija Pjesnikova i duša Pjesnikova! Pa ipak, valja mi se baciti na te molitve i pokvariti. koliko je u mojoj moći, taj ritual u ime... u ime naprosto elementarne zlobe koju u nama budi svaka stilska greška, svaka lažljivost, svaki bijeg od stvarnosti. A budući da započinjem borbu s područjem posebno uzvišenim, skoro nebeskim, moram se čuvati stoga da sam ne bih poletio kao balon i izgubio čvrsto tlo pod nogama.

Teza ove skice: gotovo nitko ne voli stihove i svijet stihovane poezije je fiktivan i lažan - čini se, pretpostavljam, jednako smjela kao i neozbiljna. A ja ipak stojim ovdje pred vama i izjavljujem da mi se stihovi uopće ne sviđaju, čak su mi i dosadni. Reći ćete, možda, da sam bijedni ignorant? Ta radim u umjetnosti odavna i njen jezik mi nije baš posve stran. A jednako tako ne možete upotrijebiti protiv mene vaš omiljeni argument, tvrdeći da ne posjedujem poetsku senzibilnost, jer baš ju posjedujem i to u velikoj mjeri - a kad mi se poezija objavljuje ne u stihovima, nego pomiješana s drugim, više proznim elementima, na primjer u Šekspirovim dramama, u prozi Dostojevskoga i Pascala, ili jednostavno prilikom običnog zalaza sunca, drhtim kao i ostali smrtnici. Zbog čega mi je, dakle, dosadan i zamoran taj farmaceutski ekstrakt zvan "čista poezija", posebice kad se pokazuje u stihovanom obliku? Zbog čega ne mogu podnijeti taj monotoni spjev; bez prestanka uzvišen, zbog čega me uspavljuju ritam i rima, zbog čega mi se pjesnički jezik čini najmanje zanimljivim od svih mogućih jezika, zbog čega mi je ta Ljepota tako malo privlačna i zbog čega ne znam ništa, kao stil, gore, smješnije od načina na koji Pjesnici govore o sebi i svojoj Poeziji?

Ali bio bih možda sklon priznati neku moju posebnu slabost u tom smislu... kad ne bi bilo nekih iskustava... nekih znanstvenih iskustava... Proklet, u umjetnosti, Bacon! Savjetujem vam, da nikad ne pokušate provoditi iskustva na terenu umjetnosti, jer ovo područje to ne trpi - a sve deklamacije na njenu temu mogu se održati samo pod uvjetom da nitko ne bude toliko indiskretan i poviri koliko se one pokrivaju sa stvarnošću. Lijepe bismo stvari doznali, na primjer, kad bismo počeli istraživati, koliko je osoba, koja se oduševljava Bachom, uopće u stanju uhvatiti nešto od glazbe i od Bacha. Nije li mi se dogodilo (iako ne mogu svirati na glasoviru "došla maca na vratanca") da sam održao ne bez uspjeha dva koncerta - koncerta koji su se temeljili na tomu da sam bez sklada i sadržaja počeo bubnjati u glazbalo, osiguravši si prethodno pljesak nekolicine iniciranih u moju intrigu znalaca i najavivši da ću svirati suvremenu glazbu? Kakva sreća da se oni koji raspravljaju o umjetnosti na način Paula Valeryja ne spuštaju na razinu takvih sukobljavanja. Onaj pak koji s ove strane pristupa našoj estetskoj Misi, s lakoćom može otkriti da je to kraljevstvo prividne Zrelosti upravo najnezrelijim dvorištem čovječanstva, gdje kraljuje bluff mistifikacija, snobizam, laž i glupost. I dobra će biti gimnastika za naše ukočeno mišljenje, ako s vremena na vrijeme zamislimo samog Paula Valćrvja kao kaplana Nezrelosti, kao bosog svećenika u kratkim gaćama.

Provodio sam sljedeće pokuse: kombinirajući pojedine rečenice ili ulomke rečenica, iz stihova određenog pjesnika, gradio sam apsurdan stih i čitao ga u krugu iskrenih ljubitelja kao novu pjesmu proroka - na opće divljenje tih ljubitelja; ili sam počinjao istraživati ih na poseban način prigodom ove ili one poeme, i ustvrđivao sam da te poeme "ljubitelji" u cijelosti nisu ni pročitali. Ma kako to? Tako se oduševljavati, a i ne pročitati do kraja? Sladiti se do te mjere "matematičkom preciznošću" pjesničke riječi, za ne zamijetiti korjenito pokobasičenje precizije? Tako mudrovati, toliko deklamirati na te teme, delektirati se suptilnostima, nijansama, i u isti mah počinjati tako teške, tako elementarne grijehe? Prirodno, nakon svakog od tih iskustava, rađali su se veliki prosvjedi, uvrede, a ljubitelji su se zaklinjali na sve moguće svetosti da to ipak nije tako... da ipak..., ali taj grašak se odbijao od tvrde stijene iskustva.

Našao sam se, dakle, pred sljedećom dvojbom: tisuće ljudi piše stihove; stotine tisuća obožava tu Poeziju; iznin1ni geniji izražavali su se stihom; od najdavnijih vremena Pjesnik je štovan - a nasuprot tome brdu hvale ja, s mojom sumnjom, da se pjesnička misa odvija u potpunoj praznini. O, kad se ne bih znao baviti tom situacijom, sigurno bih bio užasnut!

Pa ipak su mi moji pokusi snažno ojačali duh i već sam hrabrije počeo tražiti odgovor na mučno pitanje: Zašto mi ne prija čista poezija? Zašto? Zar to nije zbog istih razloga, zbog kojih mi ne prija šećer u čistome stanju? Šećer je dobar da se zasladi kava, ali ne zato da bi ga se jelo žlicom iz tanjura poput kaše. U čistoj poeziji, stihovanoj, muči višak; višak poezije, višak pjesničkih riječi, višak metafora, višak sublimacije, višak, napokon, zgusnuća i očišćenja od svakog antipoetskog elementa, a to stihove čini sličnima kemijskom proizvodu.

Spjev je sjajna forma iskaza... Ali eto tijekom stoljeća, množe se pjevači - koji su, spjevajući, prisiljeni poprimiti stav pjevača - a taj stav s vremenom postaje sve ukočeniji. H jedan pjevač pobuđuje drugog, jedan drugog utvrđuje u sve nepopustljivijoj strasti spjevanja, ha, ne spjevaju oni više za puk, već jedan spjeva za drugog: i među njima, na putu neprestana suparništva, stalnog usavršavanja u spjevu. stvara se piramida čiji vrh dosiže nebesa i kojoj se divimo odozdo, sa zemlje, podižući noseve u vis. To, što je trebalo biti trenutnim uzletom proze postalo je program, sustav; profesija - i danas se biva Pjesnikom onako, kao što se biva inženjerom ili liječnikom. Stih nam je poprimio sablasne razmjere i više ne vladamo mi njime nego on nama. Pjesnici su postali robljem i - i mogli bismo odrediti pjesnika kao osobu koja više ne može izraziti sebe jer mora izraziti Stih. Pa ipak u umjetnosti ne može biti važnijeg, nego upravo to: izraziti sebe. Ne smijemo nikad gubiti iz vida istinu da se svaki stil, svaki određeni stav oblikuje eliminacijom i zapravo predstavlja osiromašenje. Stoga ne smijemo dopustiti da kakav god stav pretjerano reducira naše mogućnosti, postajući čepom na ustima - a kad se radi o tako umjetnom, čak i pretencioznom stavu kao u "pjevača" tim prije bi trebalo biti na oprezu. Nego mi, barem zasad, ako je riječ o umjetnosti puno više napora i vremena posvećujemo usavršavanju u ovom ili onom stilu u ovom ili onom stavu, nego tomu da, u odnosu na njih, sačuvamo unutarnju suverenost i slobodu, da izgradimo ispravan odnos između nas i našega stila. Činilo bi se da je Forma za nas vrijednost sama u sebi, neovisno o tomu koliko nas obogaćuje ili osiromašuje. Strastveno usavršavamo umjetnost, ali ne pitamo se baš previše u kojoj je mjeri ona sačuvala neku vezu s nama. Njegujemo Poeziju, ne mareći za to da se ono što je lijepo ne mora nužno uljepšavati. Ako, dakle, hoćemo da kultura ne izgubi svaku vezu s ljudskom jedinkom, moramo s vremena na vrijeme prekinuti naše marljivo stvaralaštvo i nadgledati da li, to što iskazujemo, iskazuje nas.

Postoje dvije protivne vrste humanizma: jedan, koji bismo mogli nazvati religijskim, čovjeka pokušava baciti na koljena pred djelom ljudske kulture, prisiljava nas da obožavamo i štujemo, primjerice, Glazbu ili Poeziju, ili Državu, ili Pravo. Druga, više jogunasta struja našega duha, nastoji upravo oko povrata čovjeku njegovih suvereniteta i neovisnosti u odnosu na te Bogove i Muze koje su, na posljetku, njegovo, čovjekovo djelo. U tom posljednjem slučaju riječ "umjetnost" piše se malim slovom. I nedvojbeno je da je stil koji uspijeva objediniti obje ove tendencije puniji, autentičniji i da se u takvom preciznije ogleda autonomnost naše prirode, nego stil koji u slijepoj krajnosti izražava samo jedan od tih dvaju pravaca našeg osjećaja. Ali od svih umjetnika pjesnici su valjda ti koji najusrdnije padaju na koljena - najviše se mole - oni su kaplani par ecellance i ex professo, a Poezija, u tom shvaćanju, postaje naprosto svetkovinom. Upravo ta isključivost dovodi do toga da su stil i stav pjesnikov tako drastično nedostatni, tako neispunjeni ičime.

Porazgovarajmo još na trenutak o stilu. Rekli smo da un1jetnik n1ora iskazivati sebe. Ali, iskazujući sebe, mora također paziti da njegov način govora bude u kladu s njegovim pravim položajem u svijetu, da je dužan iskazati ne samo svoj odnos prema svijetu, nego i odnos svijeta prema sebi. Ako, kao kukavica, preuzimam rajski ton, pravim grješku u stilu. Ali ako se izražavam kao da sam od svih štovan i voljen, dok me u stvarnosti ljudi ne cijene i ne vole, također pravim grešku u stilu. Ako pak hoćemo shvatiti naš pravi položaj u svijetu, ne možemo izbjeći sučeljavanje sa stvarnostima koje su drukčije od naše. Čovjek koji se formirao samo u doticaju sa sebi sličnim ljudima, koji je proizvod isključivo svoje sredine, imat će skromniji, gori stil od onoga koji je upoznao različita središta i ljude. I tako u pjesnika smeta ne samo ta njihova pobožnost, ničim nenadomještena, te puna predanost Poeziji, nego i njihova uplašena politika prema stvarnosti: ne žele je ni vidjeti ni priznati, dovode se namjerno u stanje ošamućenosti, koje ne predstavlja snagu već slabost.

Zar pjesnici ne stvaraju pjesnike? Zar ne traže sljedbenike, tj. ljude poput sebe samih? Nisu li ti stihovi proizvod nekakve, uske, grupe? Nisu li hermetični? Dakako, ne predbacujem im da su "teški" - ne tražim da pišu "na način razumljiv svima" niti "da se spuste pod strop". Bilo bi to ravno zahtjevu da dragovoljno odustanu najbitnijih vrijednosti. kao što su svijest, razum, veća osjetljivost i dublje znanje o životu i svijetu, a sve zato da se svedu na prosječnu razinu - o ne, nikad s tim neće složiti ni jedna umjetnost koja se poštuje! Onaj koji je razuman, suptilan, uzvišen i dubok mora progovoriti razumno i suptilno i duboko, a tko je profinjen mora progovarati na profinjen način - jer nadmoć postoji i postoji zbog ga da se ne spušta na nižu razinu. Nije dakle zlo što suvremeni stihovi nisu dostupni svakom, nego je zlo što su izrođeni iz jednostranog, tijesnog suobraćanja istovjetnih svjetova, istovjetnih ljudi. Svejednako sam i sam pisac koji tvrdoglavo rani svoju razinu - ali istodobno (to spominjem da mi se ne predbaci kako se bavim vrstom koju obaram moja djela ni na trenutak ne zaboravljaju da iza mog malog svijeta postoje još i drugi svjetovi. I ako ne pišem za puk, ipak pišem kao tko netko je od puka ugrožen, ili također ovisan, ili od puka stvaran. Isto tako nikad mi nije palo na pamet da prisvajan1 pozu "umjetnika", "pisca", zrelog, priznatog stvaratelja, već istupam upravo u ulozi kandidata za umjetnika, samo onaj koji želi biti zreo - u neprestanom i žestokom srazu sa svim što me koči u razvoju. A moja se umjetnost nije oblikovala u susretu sa srodnim mi ljudima, nego upravo u odnosu prema neprijatelju i u sukobu s neprijateljem.

A pjesnici? Može li stih pjesnika opstati ako padne ne u ruke prijatelja-pjesnika, nego neprijatelja, ne-pjesnika? Kao svaka druga izjava, stih mora biti započet i ostvaren tako da ne donosi sramotu svomu tvorcu čak i u slučaju da se neće svidjeti nikomu. Potrebno je, naime, više - da stihovi ne osramote tvorca, također u tom slučaju, ako se i njemu samom - tvorcu - ne sviđaju. Jer ni jedan pjesnik nije isključivo pjesnik i u svakom pjesniku živi ne-pjesnik. Ali stil koji je rođen uslijed sljedbenika iste religije umire u susretu s masom nevjernika; nije sposoban braniti se, ni boriti; nesposoban je za istinski život; takav stil je tijesan. Dopustite da vam predložim slijedeću scenu… Zamislimo da u društvu od desetak osoba jedna od njih ustaje i počinje pjevati. To pjevanje je dosadno većini slušača, ali pjevač to ne želi shvatiti; ne, on se ponaša kao da oduševljava, traži da svi padnu na koljena pred tom Ljepotom, bez ostatka zahtijeva priznanje za svoju ulogu Proroka; i premda nitko ne pridaje njegovu spjevu veću pozornost, on poprima izraz lica kao da njegova riječ za svijet za svijet ima odlučujuće značenje, pun vjere u svoju Pjesničku misiju grmi, huči, zveči, luduje u praznini; no, štoviše, neće priznati ni pred ljudima ni pred sobom da njega samog taj pjev zamara, muči, gnjavi - jer ipak, ne izražava se niti slobodno niti prirodno, niti neposredno, već u formi naslijeđenoj od drugih pjesnika, koja je već odavna izgubila doticaj s neposrednim ljudskim osjećanjem; i ne samo da on objavljuje Poeziju nego se Poezijom i oduševljava; budući da je Pjesnik, obožava veličinu pjesnikovu; ne samo što traži od drugih da padaju pred njim na koljena, nego sam pred sobom pada na koljena? Zar se o takvu čovjeku ne bi moglo reći da je na svoja pleća uzeo prevelik teret? Jer ne samo što vjeruje u moć poezije, nego samog sebe prisiljava na tu vjeru; ne samo što sebe predaje drugima, nego ih prisiljava da taj božji dar prime kao hostiju. Gdje u takvu hermetičnom stanju duha može postati neki otvor kroz koji bi izvana mogao prodrijeti život? A ipak, ovdje se ne govorio nekom trećerazrednom pjevcu, ne, to se također odnosi na najslavnije, najbolje pjesnike.

Kad bi pjesnik bar znao razmatrati svoj spjev kao maniju ili kao obred, kad bi pjesnici pjevali kao oni koji moraju pjevati, iako znaju da pjevaju u prazno! Kad bi umjesto ponosnog "ja, Pjesnik" bili sposobni izreći te riječi sa stidom ili bojazni… ili čak sa odvratnošću…Ali ne! Pjesnik mora obožavati Pjesnika!

Ta, dakle, nemoć u odnosu na stvarnost na čudovišan način odlikuje stil i stav pjesnika. no, čovjek koji bježi od stvarnosti više nigdje ne nalazi oslonac…. postaje igračkom elemenata. S trenutkom u kojem su pjesnici izgubili iz vida konkretno ljudsko biće, a pogled uprli u apstraktnu Poeziju, više ih ništa nije moglo zadržati na nagnutoj ravnini koja vodi u propast apsurda. Sve im je počelo rasti samo od sebe. Metafora, lišena svakog povodca, iskezivši kljove, poludjela je do tog stupnja da danas u stihovima više nema ništa osim metafora. Jezik je postao ritualan - te "ruže", ti "sutoni", "čežnje" ili "boli", koje su nekoć imale neku svježinu, postali su zbog zlouporabe pustim zvukom - a odnosi se to također i na suvremenije" semafore" ili ostale "spirale". Suženju jezika pridružuje se i suženje stila, koje je dovelo do toga da danas stihovi nisu ništa drugo nego desetak ili više posvećenih "proživljavanja" koja su dana u nametljivim kombinacijama škrtog rječnika. Kako je Suženje postajalo sve Uže, ničim netaknuta Ljepota postajala je sve ljepša, Dubina sve Dublja, Plemenitost sve Plemenitija, Čistoća sve Čišća. Kad se s jedne strane stih lišen kočnica protegao do granica gigantske poeme (slične onim prašumama koje su uistinu poznate samo nekolicini istraživača), s druge se strane stao zbijati u odveć sintetske i homeopatske razmjere. Počeo se također predavati nekim izumima i pokusima s grimasom strašnog posvećenja - i tu dosadnu orgiju, ponavljam, više ništa nije u stanju obuzdati. Jer tu se, naime, ne radi o stvaranju čovjeka za čovjeka nego o obredu koji se vrši pred oltarom. A na deset stihova najmanje će jedan biti posvećen obožavanju Moći Riječi, pjesničke, ili glorifikaciji pjesničkog poziva.

Složimo se da ti boležljivi slučajevi ne odlikuju isključivo pjesnike. U prozi je također taj pobožan stav počinio velika pustošenja, i ako uzmemo takva djela kao što je Brochova Vergilijeva smrt ili Uliks te neka Kafkina djela, imat ćemo isti onaj osjećaj - da se "iznimnost", "veličina" tih djela ostvaruje u praznini, da ta djela pripadaju onim knjigama o kojima znaju svi da su velike…. koje su nam ipak daleke, nedostupne i hladne… jer nisu napisane s mišlju o čitatelju nego o Umjetnosti ili nekoj drugoj apstrakciji. Ta se proza rodila iz istog duha koji odlikuje pjesnike, i po samoj svojoj biti to je "pjesnička proza".

Ako, ostavivši djela, pogledamo na trenutak osobe pjesnika i njihov mikrosvijet kakav te osobe tvore zajedno sa svojim sljedbenicima i pomagačima, još će nam više postati i tijesno i zagušljivo. Pjesnici ne samo da pišu za pjesnike nego se uzajamno hvale i odaju si počasti. Taj se svijet, ili bolje svijetić, malo razlikuje od ostalih hermetičkih i specijaliziranih svjetića : šahisti drže šah vrhuncem ljudskoga stvarateljstva, imaju svoju hijerarhiju, govore o Capablanki s jednakom pobožnošću kao pjesnici o Mallarmeu i jedan drugog utvrđuju u osjećaju vlastite uzvišenosti. Ali šahisti barem nemaju pretenzija u pogledu tako univerzalne uloge, i to što se iz samilosti može oprostiti šahistima, u pjesniku postaje neoprostivo. Zbog takve izolacije sve postaje kao natečeno te se čak i osrednji pjesnici apokaliptički napuhuju, a beznačajni problemi poprimaju nevjerojatan značaj. Prisjetimo se barem strahovitih polemika na temu asonanca, tona u kojem se diskutiralo o tom slučaju - činilo se tad da sudbina čovječanstava ovisi o tomu može li se rimovati "nogom" i "glavom". Eto što se događa kad na univerzalnim prednost postiže gremijalni duh.

Druga i ništa manje kompromitirajuća činjenica jest "količina" pjesnika. Prije spomenutim viškovima pridružuje se također višak proroka. Te ultrademokratske cifre iznutra razaraju aristokratsku i ponosnu pjesničku tvrđavu - uistinu je prilično zabavno kad ih se vidi sve zajedno na nekom skupu: kakve li mase iznimnih bića!

No, nije li upravo umjetnost, koja se svijetli u praznini, idealan teren za one koji su nitko i ništa, čija se prazna osobnost s oduševljenjem prehranjuje u tim mršavim formama? A kako su smiješne te kritike. ti člančići, aforizmi, eseji. koji se pojavljuju u tisku na temu poezije. To je prelijevanje iz šupljeg u prazno - ali istodobno to je prelijevanje bombastično i tako naivno, tako djetinjasto, da je teško vjerovati kako ljudi od pera ne osjećaju svu smiješnost ove publicistike. Ti stilisti još nisu shvatili da se o poeziji ne smiju pisati u pjesničkom tonu i njihove novinice pucaju od takvih poetizirajućih elukubracija. Velika je "smiješnost" prisutna na recitalima, natječajima i promocijama, ali valjda se ne mora i o tomu govorit i naširoko.

Držim da sam manje-više objasnio zbog čega me stihovana poezija ne privlači. I zbog čega su se pjesnici - koji su se poeziji predali posvema i bez ostatka podredili toj Instituciji svoje vlastito biće, zaboravljajući na postojanje konkretnog' čovjeka i zatvarajući oči pred stvarnošću (odavna) našli u katastrofalnom položaju. Unatoč prividnom trijumfu. Unatoč cijeloj pompi tog ceremonijala.

Ali moram odbiti još jednu primjedbu.

Samo se dragovoljnom zasljepljenošću može objasniti taj nevjerojatan simplicizam kojim se brane pjesnici (ljudi općenito ni glupi ni naivni), kad se napada njihova umjetnost. Velik dio njih traži spas u izjavi da stihove pišu radi vlastitog zadovoljstva - kao da svekoliki njihovi postupci ne poriču ovu tvrdnju. Ima i takvih koji sasvim ozbiljno drže da pišu za narod i da njihovi odabrani rebusi predstavljaju duhovnu hranu za prostake. Svi ipak nepokolebljivo vjeruju u društveni odjek poezije i teško će razumjeti kako ih se s te strane može napadati. Reći će: - Kako? Možete li u to sumnjati? Ne vidite li koliko se svijeta pojavljuje na našim recitalima? Količinu izdanja koju postižu naši svesci? Studije, članke, rasprave koje se o nama pišu? Divljenje kojim su okruženi slavni pjesnici Vi uopće ne želite vidjeti ono što jest....

Što da im odgovorim? Da su to sve - tlapnje. Istina je da na recitale dolazi mnoštvo, ali istina je i to da čak i vrlo obrazovan slušatelj nije u stanju razumjeti stih koji se deklamira na recitalu. Koliko mi se puta dogodilo asistirati na tim beznadnm sesijama, na kojima se recitirao stih za stihom - svaki od njih morao bi se pročitati s najvećom pozornošću najmanje tri puta da bi se otprilike dalo odrediti njegov sadržaj. Što se tiče izdanja. znamo da se tisuće knjiga kupuje a da ih se ne pročita nikad. O poeziji, kako već rekosmo, pišu pjesnici. A divljenje? Zar konji na utrkama ne bude još veće zanimanje - ali što taj sportski osjećaji, kojim pratimo sva moguća natjecanja, i sve te ambicije, nacionalne i druge, koje su prilikom tih utrka prisutne, imaju zajedničkog s pravim umjetničkim doživljajem' Premda ispravan, takav odgovor ipak ne bi bio dovoljan. Problem našeg općenja s umjetnošću znatno je dublji i teži. Nedvojbeno je - barem kako ja poimam ako uopće hoćemo nešto od svega toga razumjeti, moramo posve prekinuti s tom odveć lakom mišlju kako nas "umjetnost oduševljava" te "da se oduševljavamo umjetnošću". Ne, umjetnost nas oduševljava samo do određenog stupnja, a naslade koje nam pruža dvojbene su... I može li biti drukčije, ako je općenje s velikom umjetnošću zapravo naporno, teško općenje sa zrelijim ljudima, šireg obujma i moćnijeg osjećanja? Ne naslađujemo se - prije se pokušavamo naslađivati... i ne shvaćamo... pokušavamo shvatiti...

Kako je površna misao kojoj se ta složena pojava svodi na jednostavnu formulu: umjetnost oduševljava jer je lijepa.-Ah. toliko je tih snobova... ali ja nisam snob, ja iskreno priznajem ako mi se nešto ne sviđa - govori ta prostodušnost i čini joj da je time sve sređeno.

No ipak se ovdje jasno mogu nazrijeti čimbenici koji nemaju ništa zajedničkog s estetikom. Mislite li da bismo. da nas se u školi nije prisiljavalo oduševljavati se umjetnošću imali kasnije za nju toliko već spremnoga oduševljenja? Zar mislite da bismo se , kad nam cijela naša kulturah1a organizacija ne bi nametala umjetnost, tako za nju zanimali? Ne skriva li se u tom divljenju naša potreba za mitom i obožavanjem, i zar se dok obožavamo više ne uzvisujemo i sami? Ali prije svega: rađaju li se ti osjećaji divljenja oduševljenja iz nas ili među nama? Ako se na koncertu razliježe bura odobravanja. to uopće ne znači da je svatko od tih koji plješću doista oduševljen. Jedan plašljivi pljesak izaziva drugi - uzajamno se potičući- i na koncu se stvara takva situacija da se svatko iznutra mora prilagoditi tom skupnom ludilu. "Ponašaju se" svi i kao da su oduševljeni, iako nitko nije "odista", barem ne u toj mjeri. oduševljen.

Bila bi dakle greška, žaljenja vrijedna naivnost, kad bismo od stihova ili od bilo druge umjetnosti zahtijevali da budu, eto tako, jednostavno izvor ljudske naslade. I ako s te točke gledišta razgledamo svijet pjesnika i njihovih obožavatelja. e njegovi apsurdi i komičnosti izgledati opravdano: jer očito tako treba biti i tako je u skladu s prirodnim poretkom stvari, da je umjetnost prije, slično kao oduševljenje koje budi. djelo skupnoga duha, nego neposredna reakcija pojedinca. A ipak - nije. A ipak i takvo poimanje ne može spasiti pjesnike ni priuštiti ,njihovoj poeziji rumenilo života i stvarnosti. Ako je ,naime, stvarnost upravo takva, u svakom slučaju oni je nisu svjesni. Za njih se sve odvija jednostavno: pjevač pjeva, a slušač sluša. Sigurno je da bi se, kad bi bili u stanju priznati ove istine i izvesti iz njih sve konsekvencije, korjenito morao promijeniti njihov odnos prema spjevu. Budite ipak mirni: nikad se ništa neće promijeniti u pjesnika. I ne popuštajte tlapnji da će pred obličjem tih skupnih snaga, koje nam kvare individualni osjećaj. pokazati bilo kakvu volju za otporom - ako ništa, a onda barem zbog toga da umjetnost ne bude fikcija i ceremonijal, nego samo istinsko općenje čovjeka s čovjekom. Ne, ti redovnici više vole pokoru.

Redovnici? To ne znači da sam protivnik Gospodina Boga ili njegovih brojnih redova. Ali čak i religija umire s trenutkom u kojem se pretvara u obred. Uistinu, odveć lako posvećujemo na tim oltarima autentičnost i važnost našeg postojanja.