Predrag Drago GRUBIĆ

ZASIĆENOST POVIJEŠĆU, ILI: KAKO ISPRATITI STOLJEĆE?

I doista - kako ga ispratiti?! Čime? Rastućim strahom i predloškom velike zajednice boli, ili odvažnom nadom? Pitanje nije tek retoričko, kao što nije ni samo filozofijsko, nego je ponajprije duboko egzistencijalno - s obzirom na zastrašujuću zalihu martirijske smrti i smrtonosne logike koju XX. stoljeće ostavlja, kao opomenu i prijetnju: ne samo nadolazećem naraštaju, nego življenju i životu uopće.

A sve je trebalo biti drukčije, najavljeno kao znanstveno, silovito i optimistično. Sigurno. Međutim, postade svoj obrat: neizvjesnost. Ona tjeskobna i posvemašnja. Nakupina boli.

Jer, koliko li je samo ljudi udavilo sa svojim "velikim" projektima i idejama, koji se - hoteći biti planetarnima i svemoćnima - nisu uspjeli ugurati u to tijesno i krhko biće nazvano čovjekom. Koji je, doduše, i sam tek jedan projekt, neispunjen nacrt koji valja ispunjavati, ali "kulturom života".

Nipošto nije manji broj ni onih amputiranih duša, okljaštrenih idejama "male povijesti", koje su podatljivo množile bešćutne likove, uvijek s nabreklim žilama. Smrtno usredotočene na potpun uspjeh. Zbog svega bi danas, na izmaku stoljeća, trebalo pozvati na planetarnu sućut, kadšto i zaplakati stiješnjeni tim sitnišem vremena. Plakati, kažem, udruženi u "plemstvo duha", a zasićeni poviješću - shvaćenom (i) kao via dolorosa.

Ali, kao što nema napretka u onome što je naprosto prošlo, što se "ovako i(li) onako" zbilo, tako nema ni pravocrtnoga puta u neku sretniju budućnost. Tom se vatricom vazda grije optimistični znanstveni um. Međutim, što li može znanstvo, kada sva pitanja nisu znanstveno-tehnička, pa se sukladno tomu znanstveno-tehničkim načinom ne mogu ni riješiti. Nije li znanstvu dovoljno biti znanstvom? Otkrivati svoje zakone i primjenjivati ih?! Srazmjerno pak vlastitoj nemoći, znanstvo je i manje odgovorno. A ono je ponajprije nemoćno u ontološkim pitanjima - s kojima uopće ne računa u svojoj posvemašnjoj "pozitivističkoj divinizaciji činjenica" (N. Talan).

Na drugoj strani, ni metafizička zbilja ne računa sa znanstvom. Ona mu se, naime, ne izručuje kao "objektivna stvarnost". Ona se ne da, ne otkriva se nego skriva, hoteći čovjeku u zbjegu ponuditi skroviti, čak odveć tajnovit način preporoda. Jer zna se da odgonetka nije u točnosti, nego u smislu i istini koji - istina i smisao - nisu iskustva računa i točnosti, već transcenden­cije. Te nepotrošive zlatarne uzvišenosti!

Ali ako izlaz nije u znanosti, on je to manje u  anomiji koja stvara sveopći strah i tjeskobu; koji pak nisu principi života već egzistencijalne  pridodanosti , doduše: nama, ljudima. No premda ne potječu iz pokrajine bitka - što znači da nisu ni ontološki osigurana svojstva - strah i tjeskoba jedino se na ontološki način mogu razriješiti. Onom temeljnom povezanošću s Apsolutom, s Bogom. (Filozofijski se, pak, Bog i Bog Objave ne isključuju). Stoga valja biti stubokom otvoren i trajno izručen  velikome principu ljubavi. U tomu valja biti i radikalan. Jer, kako kaže sv. Augustin: AMA ET FAC QUOD VIS! Tek tada smo, naime, slobodna i osigurana bića, naprosto zato što nije moguće da će onaj koji ljubi - ljubeći izabrati zlo. Ljubav, doista, uvijek izabire dobro.

Nadalje, iznimnost je načela ljubavi u tomu što ono izmiče vremenskome i prostornome ograničenju. Ono se udomilo u vječnosti i u posvudnosti. Nepotrošiva je, ma kako zastrašujuća bila činidba stoljeća iz kojega izlazimo, rekoh, sa strašnom zalihom martirijske smrti. Jer tamo gdje je čovjek, tamo je i Bog s velikom zalihom ljubavi. A upravo u tom "paradoksu" slobode s Bogom, počivaju i razlozi optimizma, pa i mi možemo reći kao što kaže K. Jasperes: Prihvativšl u slobodi ponudenu "ruku Iz transcendenclje'; naše je biće posvema preporođeno.

Na sreću, princip ljubavi nije ni socijalno selektivan, ni socijalno škrt, odnosno ne traži ni osobitu filozofijsku, umjetničku, znanstvenu niti bilo kakvu stalešku ili zanatsku vrsnoću. Metodologijski je neobuhvatljiv, jer je sveudiljan. Zbog toga se s ljubavi ne može raspolagati kao što to, primjerice, čini znanost sa svojim predmetom, ili stolar sa stolom. Ljubav, naime, uvijek treba punoću subjekta i njegovo "drugo ja", a s "kontinuitetom jastva" uvijek si unutra, bez bilo kakvog mudrosnog odmaka. Umjesto osrednje komunikacije, radikalnost blizine primjerena je ljubavi.

Eto, dakle, velike popudbine. I to one sržne, donesene iz same "regije bitka". I, unatoč vremenu rastuće, pače posvemašnje nesigurnosti i "planetarne ravnodušnosti" (M. Kundera) - kada se i ona neizbježna razdaljina između Stvoritelja i nas pokušava nadomjestiti grubom autoritarnom razda1jinom elite i mase u društvu, i kada se u etičko-kulturnoj pokrajini pokušava neuspjelo estetizirati zlo i ružnoću stvarajući tako prolegomenu "estetici ružnoće" - nama je: RADOVATI SE! Okupati se u eteru jedne planetarne duše. Prethodno valja odbaciti i grubu racionalizaciju koja svojim utilitarnim projektom pokušava otkupiti svako drugo određenje čovjekovo, a ponajprije ono da čovjek jest i biće transcendencije stvoreno iz ljubavi - smjerom: via descendens.

Kao i svako stoljeće prije, tako je i naše, dvadeseto našlo čovjeka u sasvim konkretnome projektu ostvarenja, pa ga tamo valja i vratiti. Onkraj svih ideologema, prijevara i hajki, a u kontinuitet projekta života.

A da bi se to postiglo, duhom se ljudskim i prisnošću - u slobodi - valja izručiti u susret, s drugim čovjekom i drugim ljudima.

godina I. svezak III. broj 4 zima 1996.