ALEKSANDAR BANČIĆ

MARLENE KUNTZ:
HO UCCISO PARANOIA + SPORE

C.P.I. / Sonica / Mercury - 1999.

Ovo je treći dugosvirajući uradak kvarteta iz Cunea (Italija). Prisjetimo se (oni koji prate talijansku rock scenu :-) prvi album "Catartica" izlazi 1994. g. i kao što i sam naslov govori bila je to katarza koja je služila da se dečki oproste od tipičnog zvuka koji ih je okarakterizirao kao još jedan ljut demo band. Nakon dvije godine izlazi puno zreliji "Il vile", album koji obiluje paranoičnim tekstovima i šizofreničnom glazbom. Tek što su kritičari opisali "Il vile" kao vrhunac djelovanja grupe i meta koju će jako teško dostići, izlazi "Ho ucciso Paranoia" kojim je grupa, ne samo dostigla kvalitetu prethodnika, već je i prestigla. Album izlazi u dvije verzije;uobičajeno, kao jedan CD i s dodatkom CD-a "Spore". "Spore" je zbirka kratkih improvizacija, minijatura, fragmentata mogućih pjesama.

"Ho ucciso Paranoia" smireniji je po ugođaju od dva prethodna albuma. Počinje pjesmom "L' odio migliore" koja govori o simboličnom ubojstvu iz naslova albuma.Upravo kada izjavljuju da je paranoja mrtva, kada slave ljubav ("Infinita") i navikavaju se na stanje stvari ("L' abitudine") u dubokim hodnicima duše otkrivaju klice novih opsjednutosti. Pročišćenje koje proizlazi iz prve pjesme ne može dugo trajati jer klice se umnožavaju i obuhva}aju ostatak albuma u obliku nelagoda, osjećaja krivnje koji proizlaze iz svakodnevnih ljudskih odnosa. "Ho ucciso Paranoia" prepun je takvih neugodnih osjećaja. Nelagoda se širi do takvih razmjera da Cristiano Godano (autor tekstova) u pjesmi "Le putte" izjavljuje da su slova kurve koje će sve završiti utopljene u rijeku riječi. Nezadovoljstvo samim sobom i svijetom koji ne prihvaća nesigurne ljude završava samoubojstvom (simboličnim ili stvarnim?) u pjesmi "Questo e altro" , dok se već u sljedećoj "Ineluttabile" pita "kako se vrte boje i okusi u pravom životu" jer "ovdje je za sada crno poput Tjeskobe i gorko kao Žuč". Alkohol kao solucija, kao sredstvo kojim se pridobiva sigurnost u sebe tema je pjesme "Lamento dello sbronzo". Il naufragio" govori o zaljubljivanju kao o brodolomu:" Slično OLUPINI na dnu svoje čari, utopit ćeš se strastveno u njoj." Tuga i tjeskoba u ljubavnim vezama i nesigurnost u svoje osjećaje, potreba za ljubavi, ali istovremeno nelagoda izbija u obliku intimne patnje ("Una canzone arresa") i luđačkog bunila ("In delirio").

Marlene Kuntz ne samo da ne nude nikakva rješenja za ljudsku patnju i tegobu, već se i sami pitaju; ima li uopće kakvog rješenja ili je to samo stanje stvari? Je li rješenje možda tišina? Ne. Tišina je samo olakšanje.

" Te lo canto, il mio sollievo
e il silenzio che ci parlera
Che tu solo lo sappia per vero:
tutto qua."

"Un sollievo"