|
JERICA ZIHERL
povjesničarka umjetnosti
ravnateljica Otvorenog učilišta Novigrad
RENCO KOSINOŽIĆ I.
dio
Daleke 1862. godine slikar Honoré Daumier izradio je, povodom prvih
Nadarovih zračnih snimaka Pariza, litografiju na kojoj je pisalo:
"Nadar uzdiže fotografiju do visine umjetnosti". Nadar, poznati
francuski fotograf i strastveni balonist, bio je prvi koji je leteći
u balonu snimio seriju fotografija Pariza promatranog iz zraka.
Tada smion pothvat postigao je velik uspjeh, a fotografiji kao novom
mediju otvorila su se vrata prema onome što je Daumier, doduše nehotice,
predvidio - prema umjetnosti. Danas nije sporno da je fotografija
jedna od grana (likovnih) umjetnost, tj. da postoji umjetnička fotografija.
Ona je, dapače, kao jedna od najdemokratskijih medija toliko prodrla
u pore vizualne kulture i umjetnosti, toliko je "životna" da se
lako možemo saplesti u razlučivanju njezine mnogoobraznosti i sveobuhvatnosti.
Precizne definicije umjetničke fotografije nema, no to je svojstveno
i samoj umjetnosti. Ipak je neprijeporno njezino postojanje: ona
ima svoju povijest, svoje teoretičare, svoju valorizaciju, svoja
"velika" i "mala" imena, svoje institucije, svoje gledaoce i svoju
budućnost.
 Složit
ćemo se s Radovanom Ivančevićem koji je zapisao, citirajući Henrija
Cartiera-Bressona, da je umjetnost fotografije umjetnost odabranog
trenutka. Fotografija zaustavlja samo jedan trenutak beskrajnog
vremena i vječnog kretanja, a umjetnička fotografija zaustavlja
onaj "odlučan trenutak". Upravo zaustavljanje "odlučnog trenutka"
jedno je od umijeća fotografa umjetnika. Postoje mnogobrojne fotomonografije
i studije o umjetničkoj fotografiji, komercijalno tržište (časopisi,
revije, katalozi itd.) prepuno je vrhunskih fotografija nepoznatih
i poznatih fotografa. Svjetska (moderna i suvremena) povijest umjetnosti
dostojno prati dosege umjetničke fotografije, o čemu svjedoči niz
uspješnih internacionalnih izložbi fotografija.
I u Hrvatskoj postoji tradicija umjetničke fotografije. Od polovice
19. stoljeća (fotografija se javlja u Hrvatskoj istovremeno kad
i u svijetu) do danas stvorena je cijela plejada izuzetnih ličnosti
koji su se, bilo vokacijom bilo profesionalno, bavili fotografijom.
Da spomenemo samo veliku trojicu "životne" fotografije 20. stoljeća:
Tošu Dabca, Mladena Grčevića i Marijana Szaba. Oni su svojom kvalitetom
pridonijeli afirmaciji fotografske umjetnosti u Hrvatskoj, a zahvaljujući
Mladenu Grčeviću hrvatska fotografija ušla je i u povijest svjetske
fotografije. Slijedeći razvojnu liniju od vremena "siromašne" fotografije,
preko egzistencijalističkog propitivanja i uključivanja problematike
odnosa umjetnik - društvo u sustav umjetničkog djelovanja, pa sve
do fotografske produkcije primijenjene medijskoj komunikaciji, u
Hrvatskoj djeluje niz imena zahvaljujući kojima možemo, bez obzira
na to što pripadaju različitim generacijama i poetikama, uspostaviti
termin "suvremena hrvatska fotografija".
 U
ovoj fotomonografiji predstavljamo jednu od ličnosti koja zasigurno
pripada suvremenoj hrvatskoj fotografiji. Ime Renca Kosinožića nije
nepoznato ljubiteljima fotografije - osobito je poznato onima s
područja istarskog poluotoka, gdje umjetnik živi i radi. Baveći
se profesionalno fotografijom gotovo dvadeset godina, Renco Kosinožić
uspio je svladati brojne prepreke, izazove i zablude koje sadrži
fotografski métier. Od mladog zanesenjaka fotografijom Kosinožić
je postao vrsnim fotografom prepoznatljivih značajki i impresivnog
fotografskog opusa.
Radovi po kojima je Kosinožić poznat široj javnosti čine fotografije
koje pripadaju raznovrsnom turističkom promotivnom materijalu: od
imidž-kataloga i plakata do razglednica. U ovoj fotomonografiji
naglasak je stavljen na one fotografije koje su rijetko ili uopće
nisu objavljivane. Iako te fotografije po svojim vrhunskim fotografskim
standardima i po stilskoj dosljednosti ne odstupaju od ostalih Kosinožićevih
radova, u njima je sadržana jedna druga dimenzija - ona umjetnička.
U njima prepoznajemo umijeće onog zaustavljenog "odlučnog trenutka"
koje obične, čak i banalne stvari uzdiže do estetskih formi. Stoga
je namjera fotomonografije sadržana u pokušaju što određenijeg predstavljanja
stilskih i vrijednosnih odlika Renca Kosinožića kojima je on dosljedan
od samih početaka i koje od njega čine fotografsku ličnost koja
traži studijsku obradu i estetsku valorizaciju.
 Želimo
li stilski odrediti Renca Kosinožića, tada možemo ustvrditi da on
pripada najboljoj tradiciji realističke fotografije. I on je, kao
i mnogi predstavnici realističke fotografije, obdaren, kako je zapisao
Henry Miller, fotografskom "normalnom vizijom". Onom fotografskom
"normalnom vizijom" koja garantira objektivnost kamere (iako znamo
da fotografija gubi svoja "normalna" svojstva) i istodobno uspijeva
"objektivnu" stvarnost pretvoriti u stvarnost slike (što i jest
tajna umjetnosti fotografije).
|
