|
SANDI BLAGONIĆ
etnolog
Etnografski muzej Istre - Pazin
U POTRAZI ZA ISTARSKIM ETNO-PARKOM
"Istra ima najmanje četiri etno-parka". Taj se zaključak nameće
i površnijim čitateljima "Glasa Istre" i "Istarskog glasa", kao
i slušateljima istarskih radio-postaja - medija koji posljednjih
mjeseci uistinu obavještavaju o manje ili više pompoznim otvaranjima
"etno-parkova". Ovaj podatak, kada bi bio istinit Istru bi učinio
u europskim razmjerima nositeljem jednog poštovanja vrijednog rekorda
- najvećeg broja etno-parkova po glavi stanovnika. Međutim, prava
istina koja trga zanos iz prethodne rečenice je da
Istra nema četiri etno-parka - ona naime nema nijedan etno-park.
O čemu je ovdje riječ? O obmanjivačkim porivima medija ili možda
njihovih informatora? Čini se, a u to uistinu želim vjerovati, ni
o jednom od ove dvije mogućnosti. Posrijedi je, nadam se, pogibeljnost
krive upotrebe termina koju Descartes rješava lapidarnim rješenjem:
"Definirajmo pojmove i riješit ćemo pola problema".
SKANSEN u Švedskoj - najstariji
muzej na otvorenom
Da bi se razjasnila prethodna kontroverzija valja najprije objasniti
što etno-park uopće jest. Povijest etno-parkova duga je stotinjak
godina. Godine 1891. u Stockholmu zaslugom švedskog muzeologa Artura
Hazeliusa otvara se prvi etno-park, da bi se tijekom dvadesetog
stoljeća ovi proširili Evropom i svijetom. Pojavu etno-parkova treba
sagledati iz konteksta onodobnih društveno-povijesnih okolnosti.
Buđenje nacionalne svijesti koja svoje korijene i uzor iznalazi
u seoskoj kulturi percipiranoj kao onome nacionalno najizvornijem,
kao i nadiruća industrijalizacija koja rezultira isčezavanjem tradicijske
seoske kulture utječu na jačanje svijesti o njezinoj vrijednosti,
pa tako i na potrebu njezinog očuvanja. Etno-parkovi pružaju posjetiteljima
uvid u neke aspekte tradicijskog života na selu. Tako u tradicijskim
nastambama posjetitelji mogu plastičnije doživjeti različite vidove
života seoske zajednice, primjerice, s kraja devetnaestog stoljeća.
Osim toga razne radionice koje se ovdje organiziraju omogućuju gostima
praćenje procesa, pa čak i sudjelovanje u proizvodnji tradicijskih
glazbala, oruđa, nošnje i sličnog. Sve to nameće potrebu interdisciplinarnog
pristupa u kojem sudjeluje niz stručnjaka - od etnologa i povjesničara
umjetnosti, pa sve do ekonomista. Koliko je stvaranj e
etno-parka stručan i delikatan posao govori i naredna sličica: kada
sam u društvu sa jednim uvaženim muzeologom posjetio jedini etno-park
u Hrvatskoj, onaj u Kumrovcu na nekim kućnim prozorima uočio je
plastične vaze sa cvijećem. Za njega je to bilo svetogrđe koje bi
odmah moralo biti uklonjeno.
SKANSEN
Obzirom na izgled i sadržaj "etno-parkova" u Istri nameće se logika
kojom su se rukovodili samozvani kustosi u njihovom stvaranju. Tako
naprimjer medulinski "etno-park" nudi gr(a)đevinu koja bi trebala
biti kažun (iako od glavnih značajki kažuna ima samo kružni tlocrt,
dok je lažna kupola i suhozidnost ovdje izostala), jedan voz i još
poneki predmet tradicijske kulture - to je valjda ono "etno". Trebalo
je još priskrbiti oznaku "park". I uistinu zasađeno cvijeće i pokoje
drvo učinilo je livadu obližnjeg hotela parkom - što je u glavama
nekompetentnih u konačnici porodilo "etno- parkom".
Kada neki europski turist, koji dobro zna što je etno-park jer
je to drugdje već dobro znana činjenica, poželi vidjeti rečeni etno-park
i ugleda poljsko sklonište - kažun (u ovoj verziji uredno sagrađen
cementom!!! i kamenjem) idilično okružen cvijećem, ostati će mu
zamisliti kakvu tek raskoš kriju stambene kuće. Možda će, načas
zaboravljajući na cijene i ne-ponudu, povjerovati onom "Hrvatska
- raj na Zemlji", naravno, pod uvjetom da ne zna ništa o Istri -
u protivnom shvatiti će da ovdje Istre ima koliko i Maroka.
Iako možda na prvi pogled ova greška i ne izgledala odviše značajna,
za pretpostaviti je kako kako bi, ili već reagira, primjerice bavarski
turist suočen sa jednim od istarskih "etno-parkova". Dolazeći sa
prostora na koje kojem danas postoji trideset i  četiri
etno-muzeja na otvorenom kako se još nazivaju "etno-parkovi", gdje
su, kako je netko primjetio, tradicijski predmeti za brojne stručnjake
svetinja, kao što je to za povjesničara umjetnosti neko Leonardovo
djelo, on će nagovor za posjetu istarskih "etno-parkova" doživjeti
kao mediteranski (ili nedajbože balkanski) šlamperaj, prijevaru
ili možda uvredu - svakako ne kao činjenicu koja afirmira. Jer,
nazvati nekoliko predmeta tradicijske kulture razbacanih na livadi
etno-parkom isto je što i orkestar limene glazbe mjesnog dragovoljnog
vatrogasnog društva prozvati simfonijskim orkestrom.
SKANSEN
I sve dok se samodopadljivo uvjeravamo da su zvuci našeg turizma
zvuci simfonijskog orkestra, a ne raštimanog pleh-orkestra, ostaje
nam se čuditi i smišljati razloge njegovog kraha. Kada shvatimo
da razlog nije u pomanjkanju sluha potencijalnih gostiju, već u
nama samima, možda i dočekamo prvi etno-park u Istri. Nadam se da
tome, zbog njegovanja svijesti o vlastitoj baštini, predstavljanju
posjetiteljima iz svijeta, kao i gospodarske opravdanosti, tome
neće proći puno vremena.
|
